Doberman je globalno gledajući, zdrava pasmina. Međutim, kao i druge pasmine pasa, postoje određene pasminske sklonosti bolestima, kao što su: napuhavanje, displazija kukova, urođene srčane mane,... Također, poznat je i tzv. Wobbler sindrom - vratni spondilitis uzrokovan spajanjem vratnih kralježaka i zbijanja kralježnice. Osim gore navedenih problema ove pasmine moguć je i nasljedni poremećaj krvi (Von Willebrandova bolest), te sklonost pretjeranoj težini u starijoj dobi.
Wobbler sindrom ili CVI (Cervical vertebral instability) predstavlja čest problem kod ove pasmine pasa. Točan uzrok pojave ove skupine simptoma znanstvenici još nisu sa sigurnošću u potpunosti utvrdili, nego ih često dovode u vezu s genetskim nasljedstvom te prehranom same jedinke. Bolest karakterizira malformacija, mal-artikulacija ili nestabilnost vratnog dijela kralješnice s posljedičnom kompresijom vratnog dijela kralješničke moždine. Najčešći zahvaćeni dio je dio 5, 6 i 7. vratnog kralješka.
Sami simptomi mogu varirati te se kreću od djelomične ograničenosti pokreta stražnjeg ekstremiteta (u manjem obliku) pa sve do potpune paralize. Dijagnostika obuhvaća utvrđivanje opsega promjena i njene lokalizacije pomoću rentgena i mijelograma. Terapija i prognoza bolesti prilagođava se svakom pojedinom slučaju.
Također, određeni uzgajivači tvrde da su bijeli primjerci dobermana, koji nastaju pri parenju između crnih i smeđih dobermana, nosioci i prenosioci određenih zdravstvenih problema, kao što su gluhoća, sljepoća ili psihička nestabilnost. Naravno, taj podatak još nije znanstveno potvrđen. Dolje nabrojano su samo neke bolesti kojima su današnji dobermani skloni.
Wobbler sindrom ili CVI (Cervical vertebral instability) predstavlja čest problem kod ove pasmine pasa. Točan uzrok pojave ove skupine simptoma znanstvenici još nisu sa sigurnošću u potpunosti utvrdili, nego ih često dovode u vezu s genetskim nasljedstvom te prehranom same jedinke. Bolest karakterizira malformacija, mal-artikulacija ili nestabilnost vratnog dijela kralješnice s posljedičnom kompresijom vratnog dijela kralješničke moždine. Najčešći zahvaćeni dio je dio 5, 6 i 7. vratnog kralješka.
Sami simptomi mogu varirati te se kreću od djelomične ograničenosti pokreta stražnjeg ekstremiteta (u manjem obliku) pa sve do potpune paralize. Dijagnostika obuhvaća utvrđivanje opsega promjena i njene lokalizacije pomoću rentgena i mijelograma. Terapija i prognoza bolesti prilagođava se svakom pojedinom slučaju.
Također, određeni uzgajivači tvrde da su bijeli primjerci dobermana, koji nastaju pri parenju između crnih i smeđih dobermana, nosioci i prenosioci određenih zdravstvenih problema, kao što su gluhoća, sljepoća ili psihička nestabilnost. Naravno, taj podatak još nije znanstveno potvrđen. Dolje nabrojano su samo neke bolesti kojima su današnji dobermani skloni.
WOBBLEROV SINDROM
Wobbler sindrom bolest je živčanog sustava uzrokovana pritiskom kralješničke moždine u dijelu donje vratne kralješnice ili zbog malformacije kralješnice ili malokluzije (kad se kralješci ne podudaraju kako treba). Ovo uzrokuje od slabijih pa do teških posljedica na kretanje psa. Iako predstavlja bolest vratne kralješnice, tipično su klinički znakovi najprije vidljivi na stražnjim nogama. Druga patološka stanja mogu maskirati simptome, tako da je jedini način dijagnostike postupak specifične RTG-snimke. U mladih pasa s blagim simptomima, problem se može riješiti sam od sebe uz kontroliranu aktivnost. Uzrok Wobbler sindroma nije poznat iako se usko povezuje s brzim rastom i genetikom.
Simptomi: se obično pojavljuju najprije u stražnjim nogama kao blaga inkoordinacija u hodu (ataksija), a može progresirati tako da su zahvaćene i prednje noge. Teški slučajevi rezultiraju nespretnošću, lelujavim, “pijanim” hodom i problemima koordinacije prilikom naglog okretanja. U njemačkih doga javlja se wobbler sindrom od 10 mjeseci do godine i pol dana, iako se može manifestirati i u dobi 4 ili 5 godine, ali i mladih oko 5 tjedana.
Dijagnoza i liječenje: se temelji na neurološkom pregledu te RTG-snimkom vratne kralješnice i mijelogramskom RTG. Liječenje uključuje korištenje kortikosteroida, zaštitnog okovratnika i kirurškog zahvata. Kirurgijom se zbližavaju dva nestabilna kralješka čime se oslabljuje pritisak na kralješničku moždinu. Na žalost, ovim zahvatom se radi dodatni stres na susjedne kralješke što može dovesti do povratka procesa. Veliki postotak oboljelih ima dugotrajan život bez boli, s minimalnim ili bez liječenja. Kod drugih, proces vrlo brzo napreduje i kod njih, na žalost, eutanazija predstavlja jedini izbor, no jako dobro u liječenju se pokazala terapija s rimadylom koji je protuupalni nesteroidni lijek (rimadyl carprofen 50 mg) u kombinaciji s s neurobion tabletama. Uz ovo preporučena je akupunktura iglicama (7 duz vratne kraljeznice i 4 sa strane) ,te puno plivanja. Ovakvom terapijom postignut je veliki uspjeh kod Wobbler syndroma!
Simptomi: se obično pojavljuju najprije u stražnjim nogama kao blaga inkoordinacija u hodu (ataksija), a može progresirati tako da su zahvaćene i prednje noge. Teški slučajevi rezultiraju nespretnošću, lelujavim, “pijanim” hodom i problemima koordinacije prilikom naglog okretanja. U njemačkih doga javlja se wobbler sindrom od 10 mjeseci do godine i pol dana, iako se može manifestirati i u dobi 4 ili 5 godine, ali i mladih oko 5 tjedana.
Dijagnoza i liječenje: se temelji na neurološkom pregledu te RTG-snimkom vratne kralješnice i mijelogramskom RTG. Liječenje uključuje korištenje kortikosteroida, zaštitnog okovratnika i kirurškog zahvata. Kirurgijom se zbližavaju dva nestabilna kralješka čime se oslabljuje pritisak na kralješničku moždinu. Na žalost, ovim zahvatom se radi dodatni stres na susjedne kralješke što može dovesti do povratka procesa. Veliki postotak oboljelih ima dugotrajan život bez boli, s minimalnim ili bez liječenja. Kod drugih, proces vrlo brzo napreduje i kod njih, na žalost, eutanazija predstavlja jedini izbor, no jako dobro u liječenju se pokazala terapija s rimadylom koji je protuupalni nesteroidni lijek (rimadyl carprofen 50 mg) u kombinaciji s s neurobion tabletama. Uz ovo preporučena je akupunktura iglicama (7 duz vratne kraljeznice i 4 sa strane) ,te puno plivanja. Ovakvom terapijom postignut je veliki uspjeh kod Wobbler syndroma!
DILATATIVNA KARDIOMIOPATIJA (DCM)
Što je dilatativna kardiomiopatija? DCM je bolest srca koju karakterizira povećanje klijetki i pretklijetki kao posljedica poremećene sistoličke funkcije srčanog mišića. Disfunkcija mišića može nastupiti zbog gubitka miocita usred njihove nekroze ili funkcionalnih poremetnji kontraktilnog aparata srčanog mišića. Ukoliko je uzrok bolesti nepoznat, govorimo o primarnoj kardiomiopatiji, no u slučajevima kada bolest miokarda uzrokuju agensi poput toksina, endokrinopatije ili manjak nutricionističkih elemenata, kardiomiopatiju opisujemo kao sekundarnu bolest.
Tko može oboljeti od DCM-a? DCM je bolest srca koju karakterizira povećanje klijetki i pretklijetki kao posljedica poremećene sistoličke funkcije srčanog mišića. Disfunkcija mišića može nastupiti zbog gubitka miocita usred njihove nekroze ili funkcionalnih poremetnji kontraktilnog aparata srčanog mišića. Ukoliko je uzrok bolesti nepoznat, govorimo o primarnoj kardiomiopatiji, no u slučajevima kada bolest miokarda uzrokuju agensi poput toksina, endokrinopatije ili manjak nutricionističkih elemenata, kardiomiopatiju opisujemo kao sekundarnu bolest.
Kako se DCM manifestira?
DCM je bolest koja je vrlo često nezamjetna tj. asimptomatska sve do pojave faze zatajenja srca. Ono što nas u asimptomatskih pasa može upozoriti na pojavu bolesti je slab sistolički šum te slabo bilo uz pojavu deficita bila. U klinički manifestoj bolesti pojavljuje se slaba podnošljivost fizičke aktivnosti, sinkope, letargija, otežano disanje, kašalj, povećanje abdomena, a čest nalaz je sistolički šum srednjeg intenziteta, nepravilan srčani ritam uz deficit bila, ubrzano i otežano disanje, pojačani bronhovezikularni šumovi, tiši srčani tonovi, slabost, hipotermija, blijede sluznice, hepatomegalija, ascites, distenzija jugularnih vena i depresija.
Kako se bolest potvrđuje?
Idealno bi svi psi u koje se posumnja na DCM trebali proći detaljan kardiološki pregled koji obuhvaća: EKG, RTG grudne šupljine, UZV srca ( B-mod,M-mod i Doppler), biokemijsku pretragu krvi i analizu urina.
Kako liječimo DCM?
DCM ne možemo izliječiti no primjenom lijekova možemo kliničke simptome bolesti kontrolirati te na taj način omogućiti psu kvalitetan život. Koriste se: diuretici (fursemid, tijazidni diuretici, spironolakton), venski vazodilatatori (ACE inhibitori, natrij-nitroprusid, nitroglicerin), pozitivni inotropici (digoksin, beta adrenergični agonisti –dopamin, dobutamin; inodilator pimobendan), antiaritmici ( lidokain, meksiletin, atenolol, sotalol, diltiazem).
Tko može oboljeti od DCM-a? DCM je bolest srca koju karakterizira povećanje klijetki i pretklijetki kao posljedica poremećene sistoličke funkcije srčanog mišića. Disfunkcija mišića može nastupiti zbog gubitka miocita usred njihove nekroze ili funkcionalnih poremetnji kontraktilnog aparata srčanog mišića. Ukoliko je uzrok bolesti nepoznat, govorimo o primarnoj kardiomiopatiji, no u slučajevima kada bolest miokarda uzrokuju agensi poput toksina, endokrinopatije ili manjak nutricionističkih elemenata, kardiomiopatiju opisujemo kao sekundarnu bolest.
Kako se DCM manifestira?
DCM je bolest koja je vrlo često nezamjetna tj. asimptomatska sve do pojave faze zatajenja srca. Ono što nas u asimptomatskih pasa može upozoriti na pojavu bolesti je slab sistolički šum te slabo bilo uz pojavu deficita bila. U klinički manifestoj bolesti pojavljuje se slaba podnošljivost fizičke aktivnosti, sinkope, letargija, otežano disanje, kašalj, povećanje abdomena, a čest nalaz je sistolički šum srednjeg intenziteta, nepravilan srčani ritam uz deficit bila, ubrzano i otežano disanje, pojačani bronhovezikularni šumovi, tiši srčani tonovi, slabost, hipotermija, blijede sluznice, hepatomegalija, ascites, distenzija jugularnih vena i depresija.
Kako se bolest potvrđuje?
Idealno bi svi psi u koje se posumnja na DCM trebali proći detaljan kardiološki pregled koji obuhvaća: EKG, RTG grudne šupljine, UZV srca ( B-mod,M-mod i Doppler), biokemijsku pretragu krvi i analizu urina.
Kako liječimo DCM?
DCM ne možemo izliječiti no primjenom lijekova možemo kliničke simptome bolesti kontrolirati te na taj način omogućiti psu kvalitetan život. Koriste se: diuretici (fursemid, tijazidni diuretici, spironolakton), venski vazodilatatori (ACE inhibitori, natrij-nitroprusid, nitroglicerin), pozitivni inotropici (digoksin, beta adrenergični agonisti –dopamin, dobutamin; inodilator pimobendan), antiaritmici ( lidokain, meksiletin, atenolol, sotalol, diltiazem).
DISPLAZIJA KUKOVA (HD)
Displazija kukova jedna je od najraširenijih ortopedskih bolesti od koje pati veliki broj pasa. Neke čistokrvne srednje velike, velike i divovske pasmine pasa posebno su sklone displaziji kukova (Labrador retriever, Zlatni retriever, Rotweiller, Njemački ovčar, Veliki šnaucer, Bernski planinski pas, Švicarski pastirski pas, Doberman). No te bolesti nisu pošteđene niti manje pasmine, križanci, kao i mačke (Maine Coon, Norveška šumska mačka), ali ipak u znatno manjem broju slučajeva.
Displazija kukova u osnovi je razvojna nepravilnost (anomalija) građe kukova, kada brzorastući koštani dio kukova nije dovoljno učvršćen potpornim strukturama (mišići, ligamenti, tetive, zglobna čahura). Važno je znati da takvi labavi kukovi izloženi prejakim opterećenjima (pasmine pasa koji izrazito brzo rastu, pate od prekomjerne tjelesne težine, jedu visokokaloričnu hranu, kreću se većinom po betonu i asfaltu ili klizavim podovima, puno hodaju po stepenicama, često uskaču u automobil i iz njega) stradavaju zbog degenerativnih promjena koje predstavljaju doživotni problem. Uslijed toga Vaš ljubimac tijekom čitavog života imat će probleme u kretanju, najčešće popraćene bolovima, a njegova kvaliteta života je narušena. Umjesto veselja i skakanja od sreće kad Vas vidi, neumornog trčanja po parkovima, aktivnost psa sa displazijom kukova je smanjena: većinom leži, teže ustaje, nerado trči, nespretno skače i hoda stepenicama nalik zečjem hodu.
Životinje se rađaju s pravilno građenim kukovima, no u genetski zahvačenih jedinki brz rast i jače naprezanje kukova tijekom rasta i razvoja uzrokuje nestabilnost zglobova zbog nesklada između razvoja kostiju i vezivnotkivnih i mišićnih struktura zgloba i oko zgloba. U slučaju displazije kukova kao ishodišni problem pojavljuje se labavost koja se očituje već u ranoj dobi, između 4. i 12. mjeseca starosti. Posljedica ove labavosti su nepravilna i prekomjerna opterećenja zglobnih površina, ligamenata i ponajviše zglobne čahure. Rastezanje zglobne čahure popraćeno je njenom upalom i rastezanjem živčanih završetaka pa od tuda i pojava bolova. Dolazi i do mehaničkih oštećenja svoda čašice (acetabuluma) kuka, sve do razvoja vrlo neugodnih i bolnih mikrofraktura. Bolest napreduje i dovodi do trajnih i nepovratnih promjena na kukovima u obliku koštanih reakcija (bujanja u formi osteofita), propadanja hrskavice i promjenjene građe zgloba. Period kada će se ove degenerativne ili artrotične promjene uslijed displazije kukova moći rendgenski dokazati obično znatno kasni za pojavom simptoma nepravilnog ili otežanog kretanja. Stoga izostanak rendgenski vidljivih artrotičnih promjena u građi kukova ne znači da životinja stvarno ne boluje od displazije. Iz tog razloga se period rendgenskog snimanja radi potvrde postojanja degenerativnih promjena kukova preporuča tek nakon navršene 1. ili 2. godine života, kada se sa većom sigurnošću rendgenski mogu pronaći artrotične promjene (osteoartritis) kao posljedični znaci oboljenja. No znatno je važnije da dijagnostika displazije kukova bude pravovremena i utemeljena na nalazu ortopedskog pregleda i rendgenskom pregledu prema Pennhip metodi, i to u ranoj fazi rasta i razvoja. Cilj je otkriti na vrijeme postojeću nestabilnost kukova kako bi se ublažio i usporio daljnji razvoj bolesti. U okviru ove rane dijagnostike presudnu važnost zauzima ispitivanje postojanja Ortolanijevog znaka, te rendgenska dijagnostika labavosti kukova.Iz tog razloga vlasnicima pasa pasmina sklonih displaziji preporučamo ortopedski pregled na vrijeme, tj. u periodu intenzivog rasta i razvoja šteneta, između 5. i 8. mjeseca starosti, kako bi se na vrijeme otkrila bolest i spriječio njezin daljnji razvoj.
KONZERVATIVNO LIJEČENJE Konzervativno liječenje izbjegava operacijski zahvat, a uključuje primjenu lijekova poput nesteroidnih protuupalnih analgetika (carprofen, meloxicam, firocoxib), suplemenata, tzv. hondroprotektiva za poboljšanje sastava i funkcije zglobova (GAG - Glykan®, Plufortan protect®), redukcija suvišne tjelesne mase, te ograničeno i kontrolirano kretanje. No, primjena fizikalne terapije u obliku terapeutskih vježbi i najvažnije hidroterapije od presudne su važnosti za uspjeh ovakvog pristupa. Cilj je jačanje i izgradnja potpornih struktura kukova (mišićja i zglobnih sveza), te postizanje i održavanje odgovarajuće tjelesne mase. Konzervativni način liječenja najčešće je metoda izbora kod pacijenata koji imaju blaži oblik displazije ili iz određenih razloga nisu kandidati za operativni zahvat. Nerijetko takvim pristupom postižu se vrlo dobri, pa i izvrsni rezultati, kada daljnjim održavanjem kondicije Vaš ljubimac se kreće gotovo bezprijekorno. Poboljšanje kretanja većinom je vidljivo već unutar mjesec do dva od početka terapije. Gotovo uvijek primjetna je i promjena u ponašanju psa što je dobar znak smanjenja bolova i poboljšanja mogućnosti kretanja. Vaš najbolji prijatelj ponovo postaje veseliji, „nije više lijen“, rado se kreće, igra se. U okviru ovog pristupa liječenju razradili smo i nudimo našim pacijentima provođenje sveobuhvatnog progra ma tzv. multimodalnog liječenja osteoartritisa.
Vlasnici psa kojem je utvrđena displazija trebali bi:
- voditi povećanu brigu oko prehrane i paziti da se pas ne udeblja
- održavati psa u dobroj kondiciji i mišicni sustav snažnim i jakim kako bi nadomjestio slabost potpore koštanog sustava, te paziti da se pas ne preforsira jer to može uzrokovati upale i bolne reakcije
- voditi psa na plivanje, ali izbjegavati hladnu vodu. Nagle promjene temperature mogu pogodovati nastanku upala, odnosno artritisa
- mjesto za spavanje vašeg psa učiniti toplim, pogotovo površinu na kojoj spava
- nastaviti s davanjem kondroitina i glukozamina
- pročitati sve gore navedeno i jos više i još mnogo toga, a najvažnije, volite ga jos više.
Klasifikacija stupnjeva za HD po FCI protokolu prihvaćena je kao slijedeća :
A (bez znakova displazije);
B (skoro normalni zglobovi kukova);
C (blaga displazija);
D (srednja displazija);
E (teška displazija).
Displazija kukova u osnovi je razvojna nepravilnost (anomalija) građe kukova, kada brzorastući koštani dio kukova nije dovoljno učvršćen potpornim strukturama (mišići, ligamenti, tetive, zglobna čahura). Važno je znati da takvi labavi kukovi izloženi prejakim opterećenjima (pasmine pasa koji izrazito brzo rastu, pate od prekomjerne tjelesne težine, jedu visokokaloričnu hranu, kreću se većinom po betonu i asfaltu ili klizavim podovima, puno hodaju po stepenicama, često uskaču u automobil i iz njega) stradavaju zbog degenerativnih promjena koje predstavljaju doživotni problem. Uslijed toga Vaš ljubimac tijekom čitavog života imat će probleme u kretanju, najčešće popraćene bolovima, a njegova kvaliteta života je narušena. Umjesto veselja i skakanja od sreće kad Vas vidi, neumornog trčanja po parkovima, aktivnost psa sa displazijom kukova je smanjena: većinom leži, teže ustaje, nerado trči, nespretno skače i hoda stepenicama nalik zečjem hodu.
Životinje se rađaju s pravilno građenim kukovima, no u genetski zahvačenih jedinki brz rast i jače naprezanje kukova tijekom rasta i razvoja uzrokuje nestabilnost zglobova zbog nesklada između razvoja kostiju i vezivnotkivnih i mišićnih struktura zgloba i oko zgloba. U slučaju displazije kukova kao ishodišni problem pojavljuje se labavost koja se očituje već u ranoj dobi, između 4. i 12. mjeseca starosti. Posljedica ove labavosti su nepravilna i prekomjerna opterećenja zglobnih površina, ligamenata i ponajviše zglobne čahure. Rastezanje zglobne čahure popraćeno je njenom upalom i rastezanjem živčanih završetaka pa od tuda i pojava bolova. Dolazi i do mehaničkih oštećenja svoda čašice (acetabuluma) kuka, sve do razvoja vrlo neugodnih i bolnih mikrofraktura. Bolest napreduje i dovodi do trajnih i nepovratnih promjena na kukovima u obliku koštanih reakcija (bujanja u formi osteofita), propadanja hrskavice i promjenjene građe zgloba. Period kada će se ove degenerativne ili artrotične promjene uslijed displazije kukova moći rendgenski dokazati obično znatno kasni za pojavom simptoma nepravilnog ili otežanog kretanja. Stoga izostanak rendgenski vidljivih artrotičnih promjena u građi kukova ne znači da životinja stvarno ne boluje od displazije. Iz tog razloga se period rendgenskog snimanja radi potvrde postojanja degenerativnih promjena kukova preporuča tek nakon navršene 1. ili 2. godine života, kada se sa većom sigurnošću rendgenski mogu pronaći artrotične promjene (osteoartritis) kao posljedični znaci oboljenja. No znatno je važnije da dijagnostika displazije kukova bude pravovremena i utemeljena na nalazu ortopedskog pregleda i rendgenskom pregledu prema Pennhip metodi, i to u ranoj fazi rasta i razvoja. Cilj je otkriti na vrijeme postojeću nestabilnost kukova kako bi se ublažio i usporio daljnji razvoj bolesti. U okviru ove rane dijagnostike presudnu važnost zauzima ispitivanje postojanja Ortolanijevog znaka, te rendgenska dijagnostika labavosti kukova.Iz tog razloga vlasnicima pasa pasmina sklonih displaziji preporučamo ortopedski pregled na vrijeme, tj. u periodu intenzivog rasta i razvoja šteneta, između 5. i 8. mjeseca starosti, kako bi se na vrijeme otkrila bolest i spriječio njezin daljnji razvoj.
KONZERVATIVNO LIJEČENJE Konzervativno liječenje izbjegava operacijski zahvat, a uključuje primjenu lijekova poput nesteroidnih protuupalnih analgetika (carprofen, meloxicam, firocoxib), suplemenata, tzv. hondroprotektiva za poboljšanje sastava i funkcije zglobova (GAG - Glykan®, Plufortan protect®), redukcija suvišne tjelesne mase, te ograničeno i kontrolirano kretanje. No, primjena fizikalne terapije u obliku terapeutskih vježbi i najvažnije hidroterapije od presudne su važnosti za uspjeh ovakvog pristupa. Cilj je jačanje i izgradnja potpornih struktura kukova (mišićja i zglobnih sveza), te postizanje i održavanje odgovarajuće tjelesne mase. Konzervativni način liječenja najčešće je metoda izbora kod pacijenata koji imaju blaži oblik displazije ili iz određenih razloga nisu kandidati za operativni zahvat. Nerijetko takvim pristupom postižu se vrlo dobri, pa i izvrsni rezultati, kada daljnjim održavanjem kondicije Vaš ljubimac se kreće gotovo bezprijekorno. Poboljšanje kretanja većinom je vidljivo već unutar mjesec do dva od početka terapije. Gotovo uvijek primjetna je i promjena u ponašanju psa što je dobar znak smanjenja bolova i poboljšanja mogućnosti kretanja. Vaš najbolji prijatelj ponovo postaje veseliji, „nije više lijen“, rado se kreće, igra se. U okviru ovog pristupa liječenju razradili smo i nudimo našim pacijentima provođenje sveobuhvatnog progra ma tzv. multimodalnog liječenja osteoartritisa.
Vlasnici psa kojem je utvrđena displazija trebali bi:
- voditi povećanu brigu oko prehrane i paziti da se pas ne udeblja
- održavati psa u dobroj kondiciji i mišicni sustav snažnim i jakim kako bi nadomjestio slabost potpore koštanog sustava, te paziti da se pas ne preforsira jer to može uzrokovati upale i bolne reakcije
- voditi psa na plivanje, ali izbjegavati hladnu vodu. Nagle promjene temperature mogu pogodovati nastanku upala, odnosno artritisa
- mjesto za spavanje vašeg psa učiniti toplim, pogotovo površinu na kojoj spava
- nastaviti s davanjem kondroitina i glukozamina
- pročitati sve gore navedeno i jos više i još mnogo toga, a najvažnije, volite ga jos više.
Klasifikacija stupnjeva za HD po FCI protokolu prihvaćena je kao slijedeća :
A (bez znakova displazije);
B (skoro normalni zglobovi kukova);
C (blaga displazija);
D (srednja displazija);
E (teška displazija).
DISPLAZIJA LAKTA (ED)
Uzgajivačima rasnih pasa, većih i velikih pasmina, dobro je poznat pojam displazija kukova, a manje je poznata bolest pod imenom displazija lakta ili kako se pravilno kaže, displazija ankonealnog izdanka lakatne kosti.
U lakatnom se zglobu uzglobljuju distalni (donji) okrajak ramene kosti, te proksimalni (gornji) okrajci lakatne i palčane kosti. Za nastanak ovog oboljenja značajan je tzv. ankonelani izdanak lakatne kosti. U šteneta je spoj između lakatne kosti i ankonealnog izdanka hrskavičan, a u dobi od 4-6 mjeseci on potpuno okošta i na taj način čvrsto sraste s lakatnom kosti. Displazija lakta je u stvari razvojna anomalija, pri kojoj gore navedeni spoj nikad ne okošta, već ostane hrskavičan. Kao takav, taj spoj ne osigurava čvrstu vezu između ankonealnog izdanka i lakatne kosti, pa prije ili kasnije dolazi do potpunog ili djelomičnog odvajanja od lakatne kosti, a pod utjecajem mišićne sile koja djeluje na taj dio. Simptomi i poslijedice:
Kao posljedica takvog stanja s vremenom nastaje kronična deformirajuća upala lakatnog zgloba. Oboljela životinja šepa, a korak joj je skraćen prema naprijed (tzv. hromost u predvođenju). Lakat je odmaknut od tijela, a zglob je nerijetko umjereno zadebljan. Ukoliko takvo stanje potraje duže vrijeme, dolazi do smanjenja mišićne mase ramenog i nadlaktičnog područja zbog smanjene aktivnosti. Dok je životinja odmorena, hromost je slabijeg stupnja, a čim se pas kreće dulje vrijeme, stupanj hromosti raste.
Dijagnoza i liječenje:
Ova je bolest nasljednog karaktera, a dolazi u većih pasmina pasa, posebno u njemačkog ovčara. Dijagnoza se postavlja na osnovi kliničke slike (bolnost na pasivne kretnje uz poseban šum koji se pri tome javlja), a potvrđuje se RTG pretragom. Displazija lakta se može liječiti jedino kirurškim zahvatom pri kojem se potpuno uklanja ankonealni izdanak.
Klasifikacije displazije laktova po standardu IEWG (International Elbow Working Group) su svrstane u 4 kategorije :0, 1,2,3.
U lakatnom se zglobu uzglobljuju distalni (donji) okrajak ramene kosti, te proksimalni (gornji) okrajci lakatne i palčane kosti. Za nastanak ovog oboljenja značajan je tzv. ankonelani izdanak lakatne kosti. U šteneta je spoj između lakatne kosti i ankonealnog izdanka hrskavičan, a u dobi od 4-6 mjeseci on potpuno okošta i na taj način čvrsto sraste s lakatnom kosti. Displazija lakta je u stvari razvojna anomalija, pri kojoj gore navedeni spoj nikad ne okošta, već ostane hrskavičan. Kao takav, taj spoj ne osigurava čvrstu vezu između ankonealnog izdanka i lakatne kosti, pa prije ili kasnije dolazi do potpunog ili djelomičnog odvajanja od lakatne kosti, a pod utjecajem mišićne sile koja djeluje na taj dio. Simptomi i poslijedice:
Kao posljedica takvog stanja s vremenom nastaje kronična deformirajuća upala lakatnog zgloba. Oboljela životinja šepa, a korak joj je skraćen prema naprijed (tzv. hromost u predvođenju). Lakat je odmaknut od tijela, a zglob je nerijetko umjereno zadebljan. Ukoliko takvo stanje potraje duže vrijeme, dolazi do smanjenja mišićne mase ramenog i nadlaktičnog područja zbog smanjene aktivnosti. Dok je životinja odmorena, hromost je slabijeg stupnja, a čim se pas kreće dulje vrijeme, stupanj hromosti raste.
Dijagnoza i liječenje:
Ova je bolest nasljednog karaktera, a dolazi u većih pasmina pasa, posebno u njemačkog ovčara. Dijagnoza se postavlja na osnovi kliničke slike (bolnost na pasivne kretnje uz poseban šum koji se pri tome javlja), a potvrđuje se RTG pretragom. Displazija lakta se može liječiti jedino kirurškim zahvatom pri kojem se potpuno uklanja ankonealni izdanak.
Klasifikacije displazije laktova po standardu IEWG (International Elbow Working Group) su svrstane u 4 kategorije :0, 1,2,3.
PIROPLAZMOZA - bolest koju prenosi krpelj
Piroplazmoza (babezioza) je bolest domaćih sisavaca koju uzrokuju endoglobularne (intraeritrocitne) protozoe iz roda Babesia. U nas se kao najčešći uzročnik bolesti u pasa javlja Babesia canis. Uzročnike bolesti prenose krpelji šikare, uglavnom oni iz roda Ixodes. Samo zaraženi krpelji mogu prenijeti ovu bolest na psa. Najčešće se pojavljuje u proljeće i rano ljeto, te za kišne i tople jeseni, ali nije isključena ni pojava piroplazmoze zimi.
Prilikom akta sisanja krvi krpelj unosi parazite (putem sline iz slinskih žlijezda krpelja) u krv psa i oni ulaze u eritrocite u kojima se razmnožavaju, što dovodi do razaranja eritrocita i posljedične anemije. Paraziti su najčešće kruškolikog oblika, a mogu biti i ovalna, okruglasta, štapićasta ili ameboidnog oblika, a vidljivi su mikroskopskom pretragom razmaza krvi. Od babezioze osim pasa obolijevaju i druge životinje, na primjer konj i govedo.Piroplazmoza je najčešće akutnog toka, a očituje se povišenom tjelesnom temperaturom, slabošću, depresijom, anoreksijom, bljedilom vidljivih sluznica, limfadenopatijom (povećanje limfnih čvorova), splenomegalijom (povećanje slezene), a katkad i hemoglobinurijom (mokraća je tamne do crveno-smeđe boje zbog hemoglobina koji izlazi iz raspadnutih eritrocita i koji se izlučuje mokraćom). U pasa su mogući i živčani simptomi pri oštećenju mozga zbog začepljenja moždanih kapilara. Ponekad simptomi mogu biti blagi i nespecifični, a kako je riječ o potencijalno smrtonosnoj bolesti, potrebno se pravovremeno obratiti veterinaru.
Piroplazmoza se dijagnosticira na temelju kliničke slike i hematološke pretrage s mikroskopskim dokazom uzročnika u eritrocitima. Liječenje se najčešće provodi jednokratnom aplikacijom «Imizola» ili «Berenila», uz potpornu terapiju vitaminima, antibioticima (u praksi se najbolje do sada pokazao Sustrapen) , a po potrebi i infuzijom ili transfuzijom krvi u uznapredovalom stadiju bolesti. U težem stanju psa morate utopliti. Napomenuo bih vam da Imizol izaziva trenutni pobačaj skotne ženke! Meni se ovo desilo pa vam obavezno preporučujem upotrebu Frontline ampule skotnoj kuji ne gledajući godišnje doba, jer zlo ne bira!
Koristite redovito preparate koji sprječavaju prihvaćanje krpelja, a nakon povratka iz šetnje detaljno pregledajte psa i uklonite eventualne krpelje. Unatoč tome prilikom svake promjene zdravstvenog stanja Vašeg psa odmah se obratite Vašem veterinaru.
Prilikom akta sisanja krvi krpelj unosi parazite (putem sline iz slinskih žlijezda krpelja) u krv psa i oni ulaze u eritrocite u kojima se razmnožavaju, što dovodi do razaranja eritrocita i posljedične anemije. Paraziti su najčešće kruškolikog oblika, a mogu biti i ovalna, okruglasta, štapićasta ili ameboidnog oblika, a vidljivi su mikroskopskom pretragom razmaza krvi. Od babezioze osim pasa obolijevaju i druge životinje, na primjer konj i govedo.Piroplazmoza je najčešće akutnog toka, a očituje se povišenom tjelesnom temperaturom, slabošću, depresijom, anoreksijom, bljedilom vidljivih sluznica, limfadenopatijom (povećanje limfnih čvorova), splenomegalijom (povećanje slezene), a katkad i hemoglobinurijom (mokraća je tamne do crveno-smeđe boje zbog hemoglobina koji izlazi iz raspadnutih eritrocita i koji se izlučuje mokraćom). U pasa su mogući i živčani simptomi pri oštećenju mozga zbog začepljenja moždanih kapilara. Ponekad simptomi mogu biti blagi i nespecifični, a kako je riječ o potencijalno smrtonosnoj bolesti, potrebno se pravovremeno obratiti veterinaru.
Piroplazmoza se dijagnosticira na temelju kliničke slike i hematološke pretrage s mikroskopskim dokazom uzročnika u eritrocitima. Liječenje se najčešće provodi jednokratnom aplikacijom «Imizola» ili «Berenila», uz potpornu terapiju vitaminima, antibioticima (u praksi se najbolje do sada pokazao Sustrapen) , a po potrebi i infuzijom ili transfuzijom krvi u uznapredovalom stadiju bolesti. U težem stanju psa morate utopliti. Napomenuo bih vam da Imizol izaziva trenutni pobačaj skotne ženke! Meni se ovo desilo pa vam obavezno preporučujem upotrebu Frontline ampule skotnoj kuji ne gledajući godišnje doba, jer zlo ne bira!
Koristite redovito preparate koji sprječavaju prihvaćanje krpelja, a nakon povratka iz šetnje detaljno pregledajte psa i uklonite eventualne krpelje. Unatoč tome prilikom svake promjene zdravstvenog stanja Vašeg psa odmah se obratite Vašem veterinaru.
BOLESTI IZAZVANE STAFILOKOKAMA
Kod pasa, posebno kod dobermana, a i među nekim drugim popularnim rasama [posebno onim sa naboranom kožom] veoma su česte infekcije izazvane bakterijama iz roda Staphylococcus. Uglavnom prolaze kao nezapažene i nedovoljno ozbiljno tretirane od strane vlasnika (kao lokalni estetski problemi kože). Većina vlasnika pokušava da ovaj problem riješi samo pojačanom higijenom ili primjenom dezinfekcionih sredstava, ali ne i točnim utvrđivanjem uzročnika i njegove osetljivosti na lijekove i primjenom odgovarajuće terapije do izlječenja. Lokalne infekcije kože (kao na primer tvrde bubuljice na bradi ili butinama) su često samo spoljašnji znak ozbiljnijih infekcija koje tinjaju unutar organizma, a u početku ne izazivaju veće promene u opštoj kondiciji psa. Problemi se uoče mnogo kasnije, kada na primjer, kuja ne može da ostane skotna posle više parenja, ošteni mrtvu štenad [često prije roka], ili štenad dobiju dijareju ubrzo po rođenju, a kasnije osip po glavi ili laktovima, ili kada mužjak, posle par uspešnih parenja više ne može da ima potomstvo. Liječenje u takvom poodmaklom stadijumu je dugotrajno, skupo i često neuspješno!
Uzroci i djelovanje
Stafilokokne infekcije se kod pasa pojavljuju kao samostalna (generalizovana) ili sekundarna infekcija. Bakterije su stalno prisutne svuda u okolini, ali na to da li će pas oboleti ili ne utiču različiti faktori, npr. držanje u lošim uslovima, narušen hormonalni sistem, nedostatak vitamina i minerala u ishrani ili urođeni imunodeficit. Liječenje neadekvatnim antibioticima (tretiranje bilo kojim antibiotikom po iskustvu i bez prethodno urađenog antibiograma) često pogoršava problem - bakterije razviju otporniji soj, a pas još više naruši ionako slabu sposobnost da se sam izbori sa infekcijom. U takvim slučajevima problem se samo prividno primiri a zatim ubrzo pojavi u još jačoj formi.
Kod pasa osetljivih na ovaj oblik infekcija, bolest se najčešće prenosi putem parenja. Štenci se mogu inficirati ili čak i uginuti dok su još u materici.
Oblici i simptomi bolesti
Prvi znaci bolesti se pojavljuju dva do tri tjedna poslje inficiranja, najčešće kao
oboljenje kože. Oboljenja kože mogu biti površinske, plitke ili duboke piodermije. Površinske piodermije prepoznajemo po oštećenju gornjih slojeva kože, pojavi sitnih
ispupčenja (granulacija) ili sekreta. Mogu se javiti u dva oblika: kao vlažni ljetnji ekcem i intertrigo.
Vlažni ljetnji ekcem nastaje najčešće po toplom vremenu kada je smanjena ventilacija kože, također i kod dugodlakih pasa koji se čuvaju u lošim uslovima.
Liječenje
Neosporno prvi lijek za liječenje je Cefaleksin. Lijek se može naći u veterinarskim apotekama implicira se injekciono 5 dana pod kožu psa. Dozu možete odrediti pomoću tabele iz upustva. Lijek zaista velikom dijelu pasa pomaže te su rezultati vidljivi prvih dana liječenja. Uz ovo možete uključiti pojačanu ishranu, dodatak vitamina, pojačanu higijenu i mislim da ćete problem riješiti. Nemojte zapostaviti psa, jer svako duže neliječenje pogoršava stanje psa, liječenje postaje teže ili se bolest vraća nakon par mjeseci. Bilo kakve promjene na koži, bubuljice, znak su za alarm, jer većina gotovo i ne primjećuje ovo pa su zato i opasne.Napomenuo bih da igranje antibioticima može uvelike napraviti štetu na vašem psu, pa prije svakog liječenja se posavjetujte sa veterinarima.
Uzroci i djelovanje
Stafilokokne infekcije se kod pasa pojavljuju kao samostalna (generalizovana) ili sekundarna infekcija. Bakterije su stalno prisutne svuda u okolini, ali na to da li će pas oboleti ili ne utiču različiti faktori, npr. držanje u lošim uslovima, narušen hormonalni sistem, nedostatak vitamina i minerala u ishrani ili urođeni imunodeficit. Liječenje neadekvatnim antibioticima (tretiranje bilo kojim antibiotikom po iskustvu i bez prethodno urađenog antibiograma) često pogoršava problem - bakterije razviju otporniji soj, a pas još više naruši ionako slabu sposobnost da se sam izbori sa infekcijom. U takvim slučajevima problem se samo prividno primiri a zatim ubrzo pojavi u još jačoj formi.
Kod pasa osetljivih na ovaj oblik infekcija, bolest se najčešće prenosi putem parenja. Štenci se mogu inficirati ili čak i uginuti dok su još u materici.
Oblici i simptomi bolesti
Prvi znaci bolesti se pojavljuju dva do tri tjedna poslje inficiranja, najčešće kao
oboljenje kože. Oboljenja kože mogu biti površinske, plitke ili duboke piodermije. Površinske piodermije prepoznajemo po oštećenju gornjih slojeva kože, pojavi sitnih
ispupčenja (granulacija) ili sekreta. Mogu se javiti u dva oblika: kao vlažni ljetnji ekcem i intertrigo.
Vlažni ljetnji ekcem nastaje najčešće po toplom vremenu kada je smanjena ventilacija kože, također i kod dugodlakih pasa koji se čuvaju u lošim uslovima.
Liječenje
Neosporno prvi lijek za liječenje je Cefaleksin. Lijek se može naći u veterinarskim apotekama implicira se injekciono 5 dana pod kožu psa. Dozu možete odrediti pomoću tabele iz upustva. Lijek zaista velikom dijelu pasa pomaže te su rezultati vidljivi prvih dana liječenja. Uz ovo možete uključiti pojačanu ishranu, dodatak vitamina, pojačanu higijenu i mislim da ćete problem riješiti. Nemojte zapostaviti psa, jer svako duže neliječenje pogoršava stanje psa, liječenje postaje teže ili se bolest vraća nakon par mjeseci. Bilo kakve promjene na koži, bubuljice, znak su za alarm, jer većina gotovo i ne primjećuje ovo pa su zato i opasne.Napomenuo bih da igranje antibioticima može uvelike napraviti štetu na vašem psu, pa prije svakog liječenja se posavjetujte sa veterinarima.
KATAR ŽELUCA
Katar želuca je upala sluznice želuca blaže naravi i jedno od najčešćih oboljenja pasa uzrokovano nepravilnom ishranom. Ovo oboljenje se razvija postupno i ne prati ga znatniji poremećaj općeg stanja životinje, a možemo reći da su rijetki psi koji pomalo ne pate od kroničnog oblika ove bolesti.
Katar želuca se prvi puta manifestira obično nakon šestog ili sedmog mjeseca života. Vlasnik obično primjeti da pas rado jede oštre i grube travke, pa ubrzo iza toga povraća. Pažljivim pregledom povraćenog sadržaja želuca, osim progutane trave, uočiti ćemo pjenušavi sadržaj koji je dijelom bistar i vodenast, a dijelom sivkasto bijel i sluzav. Pas obično povraća dan-dva , i to nekoliko puta na dan, a pritom slabije jede ili potpuno odbija hranu. Takvo se stanje ubrzo normalizira samo po sebi. Povremeni napadaji povraćanja ponavljaju se tijekom cijelog života svakih nekoliko mjeseci, a vlasnici se u većini slučajeva na to naviknu, pa obično i ne traže odmah pomoć veterinara.
Osim opisanog tzv. kroničnog katara želuca, ponekad se javi i burniji oblik ove upale u vidu tzv. akutnog katara, gdje napadaj povraćanja nastupa naglo, a takvo stanje uzrokuje neki jači lokalni podražaj na već otprije oštećenu ili osjetljivu želučanu sluznicu. U tom slučaju pas povraća učestalo i dugotrajno, potpuno odbija hranu, drži se pogrbljeno, naglo omršavi tijekom nekoliko dana, a dlaka mu izgubi svoj prirodni sjaj. Jezik je obložen sivkastim naslagama, a često se može osjetiti i neugodan zadah iz usta ( foetor ex ore). Ponekad se takva upala može proširiti i na crijeva,pa se uz sve navedene simptome može javiti i vodenasti proljev. Kod takvog nastupa i razvoja bolesti, potrebno je potražiti veterinarsku pomoć.
Uzroci koji dovode do katara želuca su veoma raznovrsni i brojni., a bit svega leži u nepravilnoj prehrani. Najvažniji pogodovni čimbenik je hrana neodgovarajuće temperature, tj prevruća hrana ili što je daleko češće prehladna hrana , (iz frižidera ili nedovoljno odmrznuta hrana), lizanje snijega ili leda (sladoleda), ali isto tako i prehladna voda za piće, zatim pregruba i teško probavljiva hrana (kosti, otpatci sa stola, jako začinjena hrana). Osim toga psi su i kao vrsta predisponirani za nastanak katara želuca, jer oni u većini slučajeva hranu uzimaju lakomo i brzo, gutajući veće komade nedovoljno sažvakane hrane. Takvo se stanje znatno može ublažiti uvođenjem pravilne prehrane psa, a tek u težim slučajevima potrebno je potražiti i veterinarsku pomoć.
Katar želuca se prvi puta manifestira obično nakon šestog ili sedmog mjeseca života. Vlasnik obično primjeti da pas rado jede oštre i grube travke, pa ubrzo iza toga povraća. Pažljivim pregledom povraćenog sadržaja želuca, osim progutane trave, uočiti ćemo pjenušavi sadržaj koji je dijelom bistar i vodenast, a dijelom sivkasto bijel i sluzav. Pas obično povraća dan-dva , i to nekoliko puta na dan, a pritom slabije jede ili potpuno odbija hranu. Takvo se stanje ubrzo normalizira samo po sebi. Povremeni napadaji povraćanja ponavljaju se tijekom cijelog života svakih nekoliko mjeseci, a vlasnici se u većini slučajeva na to naviknu, pa obično i ne traže odmah pomoć veterinara.
Osim opisanog tzv. kroničnog katara želuca, ponekad se javi i burniji oblik ove upale u vidu tzv. akutnog katara, gdje napadaj povraćanja nastupa naglo, a takvo stanje uzrokuje neki jači lokalni podražaj na već otprije oštećenu ili osjetljivu želučanu sluznicu. U tom slučaju pas povraća učestalo i dugotrajno, potpuno odbija hranu, drži se pogrbljeno, naglo omršavi tijekom nekoliko dana, a dlaka mu izgubi svoj prirodni sjaj. Jezik je obložen sivkastim naslagama, a često se može osjetiti i neugodan zadah iz usta ( foetor ex ore). Ponekad se takva upala može proširiti i na crijeva,pa se uz sve navedene simptome može javiti i vodenasti proljev. Kod takvog nastupa i razvoja bolesti, potrebno je potražiti veterinarsku pomoć.
Uzroci koji dovode do katara želuca su veoma raznovrsni i brojni., a bit svega leži u nepravilnoj prehrani. Najvažniji pogodovni čimbenik je hrana neodgovarajuće temperature, tj prevruća hrana ili što je daleko češće prehladna hrana , (iz frižidera ili nedovoljno odmrznuta hrana), lizanje snijega ili leda (sladoleda), ali isto tako i prehladna voda za piće, zatim pregruba i teško probavljiva hrana (kosti, otpatci sa stola, jako začinjena hrana). Osim toga psi su i kao vrsta predisponirani za nastanak katara želuca, jer oni u većini slučajeva hranu uzimaju lakomo i brzo, gutajući veće komade nedovoljno sažvakane hrane. Takvo se stanje znatno može ublažiti uvođenjem pravilne prehrane psa, a tek u težim slučajevima potrebno je potražiti i veterinarsku pomoć.
TORZIJA ŽELUCA
Doberman je globalno gledajući, zdrava pasmina. Međutim, kao i druge pasmine pasa, postoje određene pasminske sklonosti bolestima, kao što su: napuhavanje, displazija kukova, urođene srčane mane,... Također, poznat je i tzv. Wobbler sindrom - vratni spondilitis uzrokovan spajanjem vratnih kralježaka i zbijanja kralježnice. Osim gore navedenih problema ove pasmine moguć je i nasljedni poremećaj krvi (Von Willebrandova bolest), te sklonost pretjeranoj težini u starijoj dobi.
Wobbler sindrom ili CVI (Cervical vertebral instability) predstavlja čest problem kod ove pasmine pasa. Točan uzrok pojave ove skupine simptoma znanstvenici još nisu sa sigurnošću u potpunosti utvrdili, nego ih često dovode u vezu s genetskim nasljedstvom te prehranom same jedinke. Bolest karakterizira malformacija, mal-artikulacija ili nestabilnost vratnog dijela kralješnice s posljedičnom kompresijom vratnog dijela kralješničke moždine. Najčešći zahvaćeni dio je dio 5, 6 i 7. vratnog kralješka.
Sami simptomi mogu varirati te se kreću od djelomične ograničenosti pokreta stražnjeg ekstremiteta (u manjem obliku) pa sve do potpune paralize. Dijagnostika obuhvaća utvrđivanje opsega promjena i njene lokalizacije pomoću rentgena i mijelograma. Terapija i prognoza bolesti prilagođava se svakom pojedinom slučaju.
Također, određeni uzgajivači tvrde da su bijeli primjerci dobermana, koji nastaju pri parenju između crnih i smeđih dobermana, nosioci i prenosioci određenih zdravstvenih problema, kao što su gluhoća, sljepoća ili psihička nestabilnost. Naravno, taj podatak još nije znanstveno potvrđen. Dolje nabrojano su samo neke bolesti kojima su današnji dobermani skloni.
WOBBLEROV SINDROM
Wobbler sindrom bolest je živčanog sustava uzrokovana pritiskom kralješničke moždine u dijelu donje vratne kralješnice ili zbog malformacije kralješnice ili malokluzije (kad se kralješci ne podudaraju kako treba). Ovo uzrokuje od slabijih pa do teških posljedica na kretanje psa. Iako predstavlja bolest vratne kralješnice, tipično su klinički znakovi najprije vidljivi na stražnjim nogama. Druga patološka stanja mogu maskirati simptome, tako da je jedini način dijagnostike postupak specifične RTG-snimke. U mladih pasa s blagim simptomima, problem se može riješiti sam od sebe uz kontroliranu aktivnost. Uzrok Wobbler sindroma nije poznat iako se usko povezuje s brzim rastom i genetikom.
Simptomi: se obično pojavljuju najprije u stražnjim nogama kao blaga inkoordinacija u hodu (ataksija), a može progresirati tako da su zahvaćene i prednje noge. Teški slučajevi rezultiraju nespretnošću, lelujavim, “pijanim” hodom i problemima koordinacije prilikom naglog okretanja. U njemačkih doga javlja se wobbler sindrom od 10 mjeseci do godine i pol dana, iako se može manifestirati i u dobi 4 ili 5 godine, ali i mladih oko 5 tjedana.
Dijagnoza i liječenje: se temelji na neurološkom pregledu te RTG-snimkom vratne kralješnice i mijelogramskom RTG. Liječenje uključuje korištenje kortikosteroida, zaštitnog okovratnika i kirurškog zahvata. Kirurgijom se zbližavaju dva nestabilna kralješka čime se oslabljuje pritisak na kralješničku moždinu. Na žalost, ovim zahvatom se radi dodatni stres na susjedne kralješke što može dovesti do povratka procesa. Veliki postotak oboljelih ima dugotrajan život bez boli, s minimalnim ili bez liječenja. Kod drugih, proces vrlo brzo napreduje i kod njih, na žalost, eutanazija predstavlja jedini izbor, no jako dobro u liječenju se pokazala terapija s rimadylom koji je protuupalni nesteroidni lijek (rimadyl carprofen 50 mg) u kombinaciji s s neurobion tabletama. Uz ovo preporučena je akupunktura iglicama (7 duz vratne kraljeznice i 4 sa strane) ,te puno plivanja. Ovakvom terapijom postignut je veliki uspjeh kod Wobbler syndroma!
DILATATIVNA KARDIOMIOPATIJA (DCM) Što je dilatativna kardiomiopatija? DCM je bolest srca koju karakterizira povećanje klijetki i pretklijetki kao posljedica poremećene sistoličke funkcije srčanog mišića. Disfunkcija mišića može nastupiti zbog gubitka miocita usred njihove nekroze ili funkcionalnih poremetnji kontraktilnog aparata srčanog mišića. Ukoliko je uzrok bolesti nepoznat, govorimo o primarnoj kardiomiopatiji, no u slučajevima kada bolest miokarda uzrokuju agensi poput toksina, endokrinopatije ili manjak nutricionističkih elemenata, kardiomiopatiju opisujemo kao sekundarnu bolest.
Tko može oboljeti od DCM-a? DCM je bolest srca koju karakterizira povećanje klijetki i pretklijetki kao posljedica poremećene sistoličke funkcije srčanog mišića. Disfunkcija mišića može nastupiti zbog gubitka miocita usred njihove nekroze ili funkcionalnih poremetnji kontraktilnog aparata srčanog mišića. Ukoliko je uzrok bolesti nepoznat, govorimo o primarnoj kardiomiopatiji, no u slučajevima kada bolest miokarda uzrokuju agensi poput toksina, endokrinopatije ili manjak nutricionističkih elemenata, kardiomiopatiju opisujemo kao sekundarnu bolest.
Kako se DCM manifestira?
DCM je bolest koja je vrlo često nezamjetna tj. asimptomatska sve do pojave faze zatajenja srca. Ono što nas u asimptomatskih pasa može upozoriti na pojavu bolesti je slab sistolički šum te slabo bilo uz pojavu deficita bila. U klinički manifestoj bolesti pojavljuje se slaba podnošljivost fizičke aktivnosti, sinkope, letargija, otežano disanje, kašalj, povećanje abdomena, a čest nalaz je sistolički šum srednjeg intenziteta, nepravilan srčani ritam uz deficit bila, ubrzano i otežano disanje, pojačani bronhovezikularni šumovi, tiši srčani tonovi, slabost, hipotermija, blijede sluznice, hepatomegalija, ascites, distenzija jugularnih vena i depresija.
Kako se bolest potvrđuje?
Idealno bi svi psi u koje se posumnja na DCM trebali proći detaljan kardiološki pregled koji obuhvaća: EKG, RTG grudne šupljine, UZV srca ( B-mod,M-mod i Doppler), biokemijsku pretragu krvi i analizu urina.
Kako liječimo DCM?
DCM ne možemo izliječiti no primjenom lijekova možemo kliničke simptome bolesti kontrolirati te na taj način omogućiti psu kvalitetan život. Koriste se: diuretici (fursemid, tijazidni diuretici, spironolakton), venski vazodilatatori (ACE inhibitori, natrij-nitroprusid, nitroglicerin), pozitivni inotropici (digoksin, beta adrenergični agonisti –dopamin, dobutamin; inodilator pimobendan), antiaritmici ( lidokain, meksiletin, atenolol, sotalol, diltiazem).
DISPLAZIJA KUKOVA (HD) Displazija kukova jedna je od najraširenijih ortopedskih bolesti od koje pati veliki broj pasa. Neke čistokrvne srednje velike, velike i divovske pasmine pasa posebno su sklone displaziji kukova (Labrador retriever, Zlatni retriever, Rotweiller, Njemački ovčar, Veliki šnaucer, Bernski planinski pas, Švicarski pastirski pas, Doberman). No te bolesti nisu pošteđene niti manje pasmine, križanci, kao i mačke (Maine Coon, Norveška šumska mačka), ali ipak u znatno manjem broju slučajeva.
Displazija kukova u osnovi je razvojna nepravilnost (anomalija) građe kukova, kada brzorastući koštani dio kukova nije dovoljno učvršćen potpornim strukturama (mišići, ligamenti, tetive, zglobna čahura). Važno je znati da takvi labavi kukovi izloženi prejakim opterećenjima (pasmine pasa koji izrazito brzo rastu, pate od prekomjerne tjelesne težine, jedu visokokaloričnu hranu, kreću se većinom po betonu i asfaltu ili klizavim podovima, puno hodaju po stepenicama, često uskaču u automobil i iz njega) stradavaju zbog degenerativnih promjena koje predstavljaju doživotni problem. Uslijed toga Vaš ljubimac tijekom čitavog života imat će probleme u kretanju, najčešće popraćene bolovima, a njegova kvaliteta života je narušena. Umjesto veselja i skakanja od sreće kad Vas vidi, neumornog trčanja po parkovima, aktivnost psa sa displazijom kukova je smanjena: većinom leži, teže ustaje, nerado trči, nespretno skače i hoda stepenicama nalik zečjem hodu.
Životinje se rađaju s pravilno građenim kukovima, no u genetski zahvačenih jedinki brz rast i jače naprezanje kukova tijekom rasta i razvoja uzrokuje nestabilnost zglobova zbog nesklada između razvoja kostiju i vezivnotkivnih i mišićnih struktura zgloba i oko zgloba. U slučaju displazije kukova kao ishodišni problem pojavljuje se labavost koja se očituje već u ranoj dobi, između 4. i 12. mjeseca starosti. Posljedica ove labavosti su nepravilna i prekomjerna opterećenja zglobnih površina, ligamenata i ponajviše zglobne čahure. Rastezanje zglobne čahure popraćeno je njenom upalom i rastezanjem živčanih završetaka pa od tuda i pojava bolova. Dolazi i do mehaničkih oštećenja svoda čašice (acetabuluma) kuka, sve do razvoja vrlo neugodnih i bolnih mikrofraktura. Bolest napreduje i dovodi do trajnih i nepovratnih promjena na kukovima u obliku koštanih reakcija (bujanja u formi osteofita), propadanja hrskavice i promjenjene građe zgloba. Period kada će se ove degenerativne ili artrotične promjene uslijed displazije kukova moći rendgenski dokazati obično znatno kasni za pojavom simptoma nepravilnog ili otežanog kretanja. Stoga izostanak rendgenski vidljivih artrotičnih promjena u građi kukova ne znači da životinja stvarno ne boluje od displazije. Iz tog razloga se period rendgenskog snimanja radi potvrde postojanja degenerativnih promjena kukova preporuča tek nakon navršene 1. ili 2. godine života, kada se sa većom sigurnošću rendgenski mogu pronaći artrotične promjene (osteoartritis) kao posljedični znaci oboljenja. No znatno je važnije da dijagnostika displazije kukova bude pravovremena i utemeljena na nalazu ortopedskog pregleda i rendgenskom pregledu prema Pennhip metodi, i to u ranoj fazi rasta i razvoja. Cilj je otkriti na vrijeme postojeću nestabilnost kukova kako bi se ublažio i usporio daljnji razvoj bolesti. U okviru ove rane dijagnostike presudnu važnost zauzima ispitivanje postojanja Ortolanijevog znaka, te rendgenska dijagnostika labavosti kukova.Iz tog razloga vlasnicima pasa pasmina sklonih displaziji preporučamo ortopedski pregled na vrijeme, tj. u periodu intenzivog rasta i razvoja šteneta, između 5. i 8. mjeseca starosti, kako bi se na vrijeme otkrila bolest i spriječio njezin daljnji razvoj.
KONZERVATIVNO LIJEČENJE Konzervativno liječenje izbjegava operacijski zahvat, a uključuje primjenu lijekova poput nesteroidnih protuupalnih analgetika (carprofen, meloxicam, firocoxib), suplemenata, tzv. hondroprotektiva za poboljšanje sastava i funkcije zglobova (GAG - Glykan®, Plufortan protect®), redukcija suvišne tjelesne mase, te ograničeno i kontrolirano kretanje. No, primjena fizikalne terapije u obliku terapeutskih vježbi i najvažnije hidroterapije od presudne su važnosti za uspjeh ovakvog pristupa. Cilj je jačanje i izgradnja potpornih struktura kukova (mišićja i zglobnih sveza), te postizanje i održavanje odgovarajuće tjelesne mase. Konzervativni način liječenja najčešće je metoda izbora kod pacijenata koji imaju blaži oblik displazije ili iz određenih razloga nisu kandidati za operativni zahvat. Nerijetko takvim pristupom postižu se vrlo dobri, pa i izvrsni rezultati, kada daljnjim održavanjem kondicije Vaš ljubimac se kreće gotovo bezprijekorno. Poboljšanje kretanja većinom je vidljivo već unutar mjesec do dva od početka terapije. Gotovo uvijek primjetna je i promjena u ponašanju psa što je dobar znak smanjenja bolova i poboljšanja mogućnosti kretanja. Vaš najbolji prijatelj ponovo postaje veseliji, „nije više lijen“, rado se kreće, igra se. U okviru ovog pristupa liječenju razradili smo i nudimo našim pacijentima provođenje sveobuhvatnog progra ma tzv. multimodalnog liječenja osteoartritisa.
Vlasnici psa kojem je utvrđena displazija trebali bi:
- voditi povećanu brigu oko prehrane i paziti da se pas ne udeblja
- održavati psa u dobroj kondiciji i mišicni sustav snažnim i jakim kako bi nadomjestio slabost potpore koštanog sustava, te paziti da se pas ne preforsira jer to može uzrokovati upale i bolne reakcije
- voditi psa na plivanje, ali izbjegavati hladnu vodu. Nagle promjene temperature mogu pogodovati nastanku upala, odnosno artritisa
- mjesto za spavanje vašeg psa učiniti toplim, pogotovo površinu na kojoj spava
- nastaviti s davanjem kondroitina i glukozamina
- pročitati sve gore navedeno i jos više i još mnogo toga, a najvažnije, volite ga jos više.
Klasifikacija stupnjeva za HD po FCI protokolu prihvaćena je kao slijedeća :
A (bez znakova displazije);
B (skoro normalni zglobovi kukova);
C (blaga displazija);
D (srednja displazija);
E (teška displazija).
DISPLAZIJA LAKTA (ED)
Uzgajivačima rasnih pasa, većih i velikih pasmina, dobro je poznat pojam displazija kukova, a manje je poznata bolest pod imenom displazija lakta ili kako se pravilno kaže, displazija ankonealnog izdanka lakatne kosti.
U lakatnom se zglobu uzglobljuju distalni (donji) okrajak ramene kosti, te proksimalni (gornji) okrajci lakatne i palčane kosti. Za nastanak ovog oboljenja značajan je tzv. ankonelani izdanak lakatne kosti. U šteneta je spoj između lakatne kosti i ankonealnog izdanka hrskavičan, a u dobi od 4-6 mjeseci on potpuno okošta i na taj način čvrsto sraste s lakatnom kosti. Displazija lakta je u stvari razvojna anomalija, pri kojoj gore navedeni spoj nikad ne okošta, već ostane hrskavičan. Kao takav, taj spoj ne osigurava čvrstu vezu između ankonealnog izdanka i lakatne kosti, pa prije ili kasnije dolazi do potpunog ili djelomičnog odvajanja od lakatne kosti, a pod utjecajem mišićne sile koja djeluje na taj dio. Simptomi i poslijedice:
Kao posljedica takvog stanja s vremenom nastaje kronična deformirajuća upala lakatnog zgloba. Oboljela životinja šepa, a korak joj je skraćen prema naprijed (tzv. hromost u predvođenju). Lakat je odmaknut od tijela, a zglob je nerijetko umjereno zadebljan. Ukoliko takvo stanje potraje duže vrijeme, dolazi do smanjenja mišićne mase ramenog i nadlaktičnog područja zbog smanjene aktivnosti. Dok je životinja odmorena, hromost je slabijeg stupnja, a čim se pas kreće dulje vrijeme, stupanj hromosti raste.
Dijagnoza i liječenje:
Ova je bolest nasljednog karaktera, a dolazi u većih pasmina pasa, posebno u njemačkog ovčara. Dijagnoza se postavlja na osnovi kliničke slike (bolnost na pasivne kretnje uz poseban šum koji se pri tome javlja), a potvrđuje se RTG pretragom. Displazija lakta se može liječiti jedino kirurškim zahvatom pri kojem se potpuno uklanja ankonealni izdanak.
Klasifikacije displazije laktova po standardu IEWG (International Elbow Working Group) su svrstane u 4 kategorije :0, 1,2,3.
PIROPLAZMOZA - bolest koju prenosi krpelj
Piroplazmoza (babezioza) je bolest domaćih sisavaca koju uzrokuju endoglobularne (intraeritrocitne) protozoe iz roda Babesia. U nas se kao najčešći uzročnik bolesti u pasa javlja Babesia canis. Uzročnike bolesti prenose krpelji šikare, uglavnom oni iz roda Ixodes. Samo zaraženi krpelji mogu prenijeti ovu bolest na psa. Najčešće se pojavljuje u proljeće i rano ljeto, te za kišne i tople jeseni, ali nije isključena ni pojava piroplazmoze zimi.
Prilikom akta sisanja krvi krpelj unosi parazite (putem sline iz slinskih žlijezda krpelja) u krv psa i oni ulaze u eritrocite u kojima se razmnožavaju, što dovodi do razaranja eritrocita i posljedične anemije. Paraziti su najčešće kruškolikog oblika, a mogu biti i ovalna, okruglasta, štapićasta ili ameboidnog oblika, a vidljivi su mikroskopskom pretragom razmaza krvi. Od babezioze osim pasa obolijevaju i druge životinje, na primjer konj i govedo.Piroplazmoza je najčešće akutnog toka, a očituje se povišenom tjelesnom temperaturom, slabošću, depresijom, anoreksijom, bljedilom vidljivih sluznica, limfadenopatijom (povećanje limfnih čvorova), splenomegalijom (povećanje slezene), a katkad i hemoglobinurijom (mokraća je tamne do crveno-smeđe boje zbog hemoglobina koji izlazi iz raspadnutih eritrocita i koji se izlučuje mokraćom). U pasa su mogući i živčani simptomi pri oštećenju mozga zbog začepljenja moždanih kapilara. Ponekad simptomi mogu biti blagi i nespecifični, a kako je riječ o potencijalno smrtonosnoj bolesti, potrebno se pravovremeno obratiti veterinaru.
Piroplazmoza se dijagnosticira na temelju kliničke slike i hematološke pretrage s mikroskopskim dokazom uzročnika u eritrocitima. Liječenje se najčešće provodi jednokratnom aplikacijom «Imizola» ili «Berenila», uz potpornu terapiju vitaminima, antibioticima (u praksi se najbolje do sada pokazao Sustrapen) , a po potrebi i infuzijom ili transfuzijom krvi u uznapredovalom stadiju bolesti. U težem stanju psa morate utopliti. Napomenuo bih vam da Imizol izaziva trenutni pobačaj skotne ženke! Meni se ovo desilo pa vam obavezno preporučujem upotrebu Frontline ampule skotnoj kuji ne gledajući godišnje doba, jer zlo ne bira!
Koristite redovito preparate koji sprječavaju prihvaćanje krpelja, a nakon povratka iz šetnje detaljno pregledajte psa i uklonite eventualne krpelje. Unatoč tome prilikom svake promjene zdravstvenog stanja Vašeg psa odmah se obratite Vašem veterinaru.
BOLESTI IZAZVANE STAFILOKOKAMA
Kod pasa, posebno kod dobermana, a i među nekim drugim popularnim rasama [posebno onim sa naboranom kožom] veoma su česte infekcije izazvane bakterijama iz roda Staphylococcus. Uglavnom prolaze kao nezapažene i nedovoljno ozbiljno tretirane od strane vlasnika (kao lokalni estetski problemi kože). Većina vlasnika pokušava da ovaj problem riješi samo pojačanom higijenom ili primjenom dezinfekcionih sredstava, ali ne i točnim utvrđivanjem uzročnika i njegove osetljivosti na lijekove i primjenom odgovarajuće terapije do izlječenja. Lokalne infekcije kože (kao na primer tvrde bubuljice na bradi ili butinama) su često samo spoljašnji znak ozbiljnijih infekcija koje tinjaju unutar organizma, a u početku ne izazivaju veće promene u opštoj kondiciji psa. Problemi se uoče mnogo kasnije, kada na primjer, kuja ne može da ostane skotna posle više parenja, ošteni mrtvu štenad [često prije roka], ili štenad dobiju dijareju ubrzo po rođenju, a kasnije osip po glavi ili laktovima, ili kada mužjak, posle par uspešnih parenja više ne može da ima potomstvo. Liječenje u takvom poodmaklom stadijumu je dugotrajno, skupo i često neuspješno!
Uzroci i djelovanje
Stafilokokne infekcije se kod pasa pojavljuju kao samostalna (generalizovana) ili sekundarna infekcija. Bakterije su stalno prisutne svuda u okolini, ali na to da li će pas oboleti ili ne utiču različiti faktori, npr. držanje u lošim uslovima, narušen hormonalni sistem, nedostatak vitamina i minerala u ishrani ili urođeni imunodeficit. Liječenje neadekvatnim antibioticima (tretiranje bilo kojim antibiotikom po iskustvu i bez prethodno urađenog antibiograma) često pogoršava problem - bakterije razviju otporniji soj, a pas još više naruši ionako slabu sposobnost da se sam izbori sa infekcijom. U takvim slučajevima problem se samo prividno primiri a zatim ubrzo pojavi u još jačoj formi.
Kod pasa osetljivih na ovaj oblik infekcija, bolest se najčešće prenosi putem parenja. Štenci se mogu inficirati ili čak i uginuti dok su još u materici.
Oblici i simptomi bolesti
Prvi znaci bolesti se pojavljuju dva do tri tjedna poslje inficiranja, najčešće kao
oboljenje kože. Oboljenja kože mogu biti površinske, plitke ili duboke piodermije. Površinske piodermije prepoznajemo po oštećenju gornjih slojeva kože, pojavi sitnih
ispupčenja (granulacija) ili sekreta. Mogu se javiti u dva oblika: kao vlažni ljetnji ekcem i intertrigo.
Vlažni ljetnji ekcem nastaje najčešće po toplom vremenu kada je smanjena ventilacija kože, također i kod dugodlakih pasa koji se čuvaju u lošim uslovima.
Liječenje
Neosporno prvi lijek za liječenje je Cefaleksin. Lijek se može naći u veterinarskim apotekama implicira se injekciono 5 dana pod kožu psa. Dozu možete odrediti pomoću tabele iz upustva. Lijek zaista velikom dijelu pasa pomaže te su rezultati vidljivi prvih dana liječenja. Uz ovo možete uključiti pojačanu ishranu, dodatak vitamina, pojačanu higijenu i mislim da ćete problem riješiti. Nemojte zapostaviti psa, jer svako duže neliječenje pogoršava stanje psa, liječenje postaje teže ili se bolest vraća nakon par mjeseci. Bilo kakve promjene na koži, bubuljice, znak su za alarm, jer većina gotovo i ne primjećuje ovo pa su zato i opasne.Napomenuo bih da igranje antibioticima može uvelike napraviti štetu na vašem psu, pa prije svakog liječenja se posavjetujte sa veterinarima.
KATAR ŽELUCA
Katar želuca je upala sluznice želuca blaže naravi i jedno od najčešćih oboljenja pasa uzrokovano nepravilnom ishranom. Ovo oboljenje se razvija postupno i ne prati ga znatniji poremećaj općeg stanja životinje, a možemo reći da su rijetki psi koji pomalo ne pate od kroničnog oblika ove bolesti.
Katar želuca se prvi puta manifestira obično nakon šestog ili sedmog mjeseca života. Vlasnik obično primjeti da pas rado jede oštre i grube travke, pa ubrzo iza toga povraća. Pažljivim pregledom povraćenog sadržaja želuca, osim progutane trave, uočiti ćemo pjenušavi sadržaj koji je dijelom bistar i vodenast, a dijelom sivkasto bijel i sluzav. Pas obično povraća dan-dva , i to nekoliko puta na dan, a pritom slabije jede ili potpuno odbija hranu. Takvo se stanje ubrzo normalizira samo po sebi. Povremeni napadaji povraćanja ponavljaju se tijekom cijelog života svakih nekoliko mjeseci, a vlasnici se u većini slučajeva na to naviknu, pa obično i ne traže odmah pomoć veterinara.
Osim opisanog tzv. kroničnog katara želuca, ponekad se javi i burniji oblik ove upale u vidu tzv. akutnog katara, gdje napadaj povraćanja nastupa naglo, a takvo stanje uzrokuje neki jači lokalni podražaj na već otprije oštećenu ili osjetljivu želučanu sluznicu. U tom slučaju pas povraća učestalo i dugotrajno, potpuno odbija hranu, drži se pogrbljeno, naglo omršavi tijekom nekoliko dana, a dlaka mu izgubi svoj prirodni sjaj. Jezik je obložen sivkastim naslagama, a često se može osjetiti i neugodan zadah iz usta ( foetor ex ore). Ponekad se takva upala može proširiti i na crijeva,pa se uz sve navedene simptome može javiti i vodenasti proljev. Kod takvog nastupa i razvoja bolesti, potrebno je potražiti veterinarsku pomoć.
Uzroci koji dovode do katara želuca su veoma raznovrsni i brojni., a bit svega leži u nepravilnoj prehrani. Najvažniji pogodovni čimbenik je hrana neodgovarajuće temperature, tj prevruća hrana ili što je daleko češće prehladna hrana , (iz frižidera ili nedovoljno odmrznuta hrana), lizanje snijega ili leda (sladoleda), ali isto tako i prehladna voda za piće, zatim pregruba i teško probavljiva hrana (kosti, otpatci sa stola, jako začinjena hrana). Osim toga psi su i kao vrsta predisponirani za nastanak katara želuca, jer oni u većini slučajeva hranu uzimaju lakomo i brzo, gutajući veće komade nedovoljno sažvakane hrane. Takvo se stanje znatno može ublažiti uvođenjem pravilne prehrane psa, a tek u težim slučajevima potrebno je potražiti i veterinarsku pomoć.
TORZIJA ŽELUCA
Torzija želuca (uvrnuće želuca oko svoje osi ulijevo ili udesno) patološko je stanje koje se razvija veoma naglo,a prati ga teški poremećaj općeg zdravstvenog stanja životinje i brzi nastup smrti. Ovo oboljenje učestalije se javlja u velikih i srednje velikih pasmina pasa (doberman, njemački ovčar, njemački bokser, bernardinac, veliki gubičar itd.).
Torziji želuca obično prethodi proširenje želuca, a pogodovni čimbenici za oba stanja su lakomost pri uzimanju hrane, prežderavanje, povraćanje, porođajni trudovi, novotvorevine želuca, određeni poremećaji u prometu elektrolita kao što je to manjak kalija u organizmu, te kao najvažniji pogodovni čimbenik spominje se nagla i nespretna kretnja (skok ili pad), te pojačani tjelesni napor neposredno nakon obroka. Određena uloga u nastanku ove bolesti pripisuje se i naslijednoj sklonosti (mlohavost želučanih i slezeninih ligamenata), duboka prsa i širok trbuh. Češća je torzija želuca na desnu stranu, a okret oko podužne osi može biti od 90-360 stupnjeva. Pri blažim torzijama, prohodnost probavnog trakta može biti djelomično sačuvana, dok je pri jačim torzijama ona potpuna prekinuta.
Bolest započinje iznenada i razvija se veoma naglo. Pas odjednom postaje izrazito nemiran, bolno cvili, a obujam trbuha se u večini slučajeva naglo povećava. Životinja slini i bolno se napinje u pokušaju povraćanja. Disanje je znatno ubrzano, a trbušna stijenka je veoma napeta i bolna na dodir. Ukoliko se ne poduzme promptno liječenje, pas redovito ugine unutar jednog dana. Dijagnoza se postavlja na osnovu kliničkog pregleda koji se po potrebi nadopunjuje RTG pretragom.
Liječenje je isključivo kirurškim putem, a u lakšim slučajevima pri blažim torzijama, može se pokušati i konzervativno liječenje koje se sastoji u sondiranju želuca, ispuštanju plina iz njega i isipranju želuca vodom. U većini slučajeva potreban je kirurški zahvat pri kojem se želudac reponira na mjesto i posebnim šavom pričvrsti za trbušnu stijenku uz opsežnu medikamentoznu terapiju. Unatoč tome, postotak smrtnosti nakon operacije je prilično velik (oko 30 %), a smatra se povoljnim znakom ako pas preživi prvih 24 sata nakon operacije. Opasnost od recidive (ponovne pojave iste bolesti) je veoma velika, pa se smatra da se bolest prije ili kasnije ponovno pojavi u oko 10 % liječenih životinja.
UNUTRAŠNJI PARAZITI
TRAKAVICA
Trakavicom se pas može zaraziti bez obzira na starost, iako se bolest češce pojavljuje kod starijih pasa nego kod mlade štenadi. Trakavica ima životni ciklus koji se razvija u dva različita domaćina, a najčešće su to pas i pasje buhe, iako je u drugih vrsta prenosnik ovca.
Trakavice se mogu prepoznati kao « zrna riže « u izmetu, a sam pas vam može poslužiti kao pokazatelj jer prekomjernu pažnju posvećuje svom analnom otvoru.
Liječenje od pasje trakavice je jednostavno; moderni lijekovi protiv trakavice ne zahtjevaju uzdržavanje od jela prije doziranja, i veoma su učinkoviti uz veoma malo propratnih pojava (povremeno povraćanje).
Dobro bi bilo psa redovno preventivno liječiti protiv trakavice svakih šest mjeseci. Međutim prevencija ponovne infekcije zavisi o kontroli količine zaraženih buha u vašim prostorijama gdje pas boravi (kućica, boks, uzgajivačnica).
GLISTE
Gliste su praktično opšta pojava u štenadi . Mogu se prenositi direktno s psa na psa fekalnom kontaminacijom koju je gotovo nemoguće izbjeći.
Veliki dio štenadi zapravo se izlegne već zaraženo glistama koje se prenose preko majčine maternice. Nametnici koji latentno žive u tkivu ženke aktiviraju se hormonima koji nastanu tokom skotnosti, kruže u njenom krvotoku i prelaze na nerođenu štenad. To se može spriječiti korištenjem antihelminitika u ranoj fazi skotnosti kako bi se uništili crijevni nametnici u maternici ženke, ali taj tretman kao opšti proces mnogi ne primjenjuju.
Pravilan uzgoj podrazumijeva davanje lijeka štenadi u leglu prvi put s navršenih četrnaest dana starosti i ponavljanje svakih četrnaest dana sve do dva mjeseca, kada ujedno počinje i cijepljenje. Nakon što stigne u vašu kuću, štene bi trebalo redovno tretirati, već prema savjetu vašeg veterinara, a svake tri do četiri sedmice sve do šestog mjeseca života. U odraslih pasa povećava se stepen imuniteta na uzroke zaraženosti crijevnim nametnicima, pa im nakon šestog mjeseca nisu potrebni tako česti tretmani. Redovno pregledajte izmet, iako gliste nije uvijek lako opaziti u psećem izmetu.
Preporučuje se ćistiti psa deset dana prije svakog cijepljenja, a kasnije svakih četiri do pet mjeseci.
ČIŠCENJE OD CRIJEVNIH PARAZITA
Postoje lijekovi koji su istovremeno djelotvorni protiv običnih trakavica i glista. Ako se pse redovno tretira protiv nametnika, onda rizik gotovo i da ne postoji. Kod pasa se mogu pojaviti i ostale vrste crijevnih nametnika. Liječenje je lako, ali nije ih uvijek jednostavno otkriti i dignosticirati. Poavjetujte se sa svojim veterinarom, siguran put do dijagnoze i lijecenja. Lijek protiv crijevnih nametnika daje se oralno, i u takvom procesu obicno se koriste Prazinon plus, Pratol i sl. Meni se u praksi najboljim pokazao Vermox-oralna suspenzija(dati štenetu jako malu dozu tri dana, ujutro i uveče)
Doziranje ; Prazinon plus
Štenad i mali psi
0,5 – 2 kg - 1/4 tablete
2 - 5 kg - 1/2 tablete
5 - 10 kg - 1 tableta
Srednje veliki psi
10 - 20 kg - 2 tablete
20 - 30 kg - 3 tablate
Veliki psi
30 - 40 kg - 4 tablete
DEMODIKOZA
Demodikoza je kožna bolest u pasa koje je uzročnik grinja Demodex canis. Demodex species su grinje koje se normalno nalaze u dlačnim folikulima i lojnim žlijezdama svih domaćih životinja, a prekomjernim namnažanjem uzrokuju nastanak lezija na koži. Demodikoza se najčešće javlja kod pasa, a vrlo rijetko kod drugih životinja. Poznata su dva oblika bolesti: blaži (skvamozni) i teži (pustulozni). Ako je pustulozni oblik generaliziran, prognoza je vrlo nepovoljna.
Postoji i dobna i pasminska predispozicija za demodikozu. Tako se demodikoza češće javlja u mlađih jedinki i to kod čistokrvnih pasa (mops, šar pei, čau-čau, engleski i francuski buldog...), a najčešće se prenosi neonatalnim kontaktom. No, za nastanak bolesti važni su i predisponirajući čimbenici: slabija kondicija, virusne infekcije, te dob.
Navedeni paraziti se sa majke kontaktom prenesu na kožu šteneta u prvim danima života (smatra se kako je nemoguće da se odrastao pas zarazi ovom grinjom). Iz još nepoznatih razloga u nekih pasa se mijenjaju stanja na koži i organizmu a koja odgovaraju Demodex grinji za namnažanje i uzrokovanje opsežnih kožnih oštećenja.
Za razliku od Sarcoptes šuge demodikoza nije zarazna, znači, ne prenosi se na ljude ili druge pse osim sa majke na štenad.
Bolest je obično ograničena samo na neke dijelove kože, ali se može proširiti i po većim površinama tijela.
Kod mladih pasa ova bolest povezana je sa primarnim nedostatkom celularnog imuniteta, dok se kod odraslih životinja javlja sa metaboličkom poremetnjom (hipertireoidizam, hiperadrenokorticizam) ili ako primaju terapiju (glukokortikoidi, citotoksični lijekovi) koja oštećuje imunološki sustav.
Utvrđeno je da je bolest najčešća u pubertetu. Čini se da je ipak najznačajnija genetska predispozicija, jer je dokazano da se bolest pojavljuje nasljedno u pasa u kojih zakazuje imunitetni odgovor posredovanjem stanica.
Kod lokalizirane demodikoze vidljiva su manja područja koja su ljuskava i crvena, najčešće na licu ili prednjim nogama a obično se manifestira u štenaca u dobi od 3 do 6 mjeseci. Većina ovih slučajeva spontano prolazi kroz nekoliko tjedana. Preporuča se napraviti kontrolu nakon 4 tjedna. Povremeno se lokalizirana demodikoza može javiti i u odraslih pasa no još uvijek ne postoje adekvatni podaci o prognozi u odraslih pasa.
Generalizirana demodikoza zahvaća velika područja na tijelu. Najčešće se manifestira u dobi psa od 3 do 12 mjeseci. Može se javiti i upala lojnih žlijezda, a moguće su i sekundarne bakterijske infekcije. Liječenje može biti dugotrajno i skupo ali većina pasa se u potpunosti oporavi. Liječenje generalizirane demodikoze obuhvaća: šišanje dlake, uklanjanje svih krasta i krastica, kupanje u medicinskom šamponu za suzbijanje bakterijske infekcije svakim danom (najbolje do sada se pokazao Intervetov Taktic) i pored ovoga napraviti plan liječenja od nekih mjesec dana i odrediti dane za aplikaciju otopine za suzbijanje šugarca (amitraz, ivermektin) ,D-vitamina,te B-komplexa. Liječenje jeste dugotrajno, no ovaj način djelotvoran je u većine pasa. Drugi način je oralno davanje propisanog lijeka svakodnevno kroz nekoliko mjeseci. Kod generalizirane demodikoze bris kože bi se trebao raditi svaka dva tjedna dok dva uzastopna nalaza ne budu negativna, kada se terapija može prekinuti.
Stres ima veliki utjecaj na opsežnost demodikozom zahvaćenih promjena na koži. Kao stanovita preventiva stresa u pasa preporuča se slijedeće: ženke bi se trebale sterilizirati odmah nakon pojave i izlječenja demodikoze. Naime, ulazeći u spolni ciklus, hormoni ali i graviditet spominju se kao vrlo stresan doživljaj. Osim navedenoga, demodikoza je nasljedna i stoga se ne bi smjela prenositi na potomke. Zatim, pse bi trebalo hraniti hranom renomiranih proizvođača kako bi se izbjegli bilo kakvi problemi povezani s prehranom a samim time i pad imuniteta. Potrebno je provoditi redovitu kontrolu infestacije ektoparazitima (buhe i krpelji) jer mogu znatno pogošati kliničku sliku. Redovita vakcinacija ima veliku ulogu u redukciji stresa.
Liječenje demodikoze je dugotrajno, a preporuča se hrana bogata bjelančevinama sa što manje masnoća, te vitaminsko - mineralni dodaci.
Također se preporučuje uzimanje vitamina H (biotin) koji se još naziva zaštitnim faktorom za dlaku i za kožu i "Dermanorm kapsula" koje sadrže esencijalne masne kiseline koje su organizmu potrebne za izgradnju i razvoj zdrave kože i dlake.
LEPTOSPIROZA
Uzročnik bolesti je bakterija Leptospira interrogans, koja ima više podtipova. Ona je rasprostranjena po cijelom svijetu, a najčešće se nalazi na područjima sa alkaličnim tlima , u sezoni kada su tla topla i vlažna i kad ima obilja površinskih voda-češća je ljeti i u jesen. Leptospire su vrlo osjetljive na komercijalne dezinficijense i sušenje,a u vodi (osobito vodama stajačicama-barama i sl.) preživljavaju više tjedana. Izvori infekcije su bolesne životinje, kliconoše (životinje koje nisu bolesne, ali nose uzročnika u sebi i izlučuju ga mokraćom), životinje koje su preboljele infekciju, ali kratko vrijeme nakon preboljenja još izlučuje bakterije mokraćom (točnije pas izlučuje do 700 dana). Divlji glodavci, miševi i štakori su doživotni kliconoše i izlučuju leptospire mokraćom i tako kontaminiraju okolinu npr. travu, površinske vode, blatnjave terene… Psi se inficiraju leptospirama preko usne šupljine (tj. probavnog trakta) i preko kože putem ozljeda kada idu preko bara, valjaju de u takvoj bari (vodi) ili piju onečišćenu vodu. Jednom kad leptospire dospiju u organizam nastupa septikemija i oštećenje mišića, parenhimskih organa (bubrezi), te razaranje eritrocira (crvenih krvnih stanica). Bubrezi se oštećuju do te mjere da je mokraćom izlučuju uz bakterije i bjelančevine (što nije normalan nalaz), nastupa otežano mokrenje do prestanka izlučivanja mokraće te zadržavanje mokraće u krvi(uremija-urea u krvi). Najteže obole psi mlađi od godine dana.
Simptomi: bolest se očituje vrućicom (koja nemora biti jako izražena), povraćanjem, dehidracijom i uremičkim šokom. Povraćeni sadržaj i izmetnine mogu biti prožeti krvlju. Na vidljivim sluznicama (ustiju i kapaka) se vidi žutilo. Neugodan miris iz ustiju po mokraći nagovještava skoru smrt.
Dijagnoza i liječenje: dijagnoza se obavlja preko bakterioloških i imunoloških pretraga, s time da se bakteriološki može u prvim danima bolesti mikroskopiranjem krvi i dokazom bakterija iz krvi. Liječenje antibioticima: penicilinom koji je lijek izbora za pse. Daje se penicilin G u mišićje ili intra-venozno dva puta dnevno 2-3 dana i nastavlja se fenoksimetil-penicilinom idućih 10 dana. Kliconoštvo u bubrezima (da ne izlučuje mokraćom leptospire) se otklanja dihidrostreptomicinom. Uz ovu terapiju liječi se i simptomatski usmjereno na probavni i krvožilni sustav.
Prevencija: se obavlja imunizacijom polivalentnim cijepivom (cijepivo protiv psećih zaraznih bolesti-pučki )koje osim leptospire štite i protiv štenećaka. Imunost stečena ovakvom vakcinacijom traje protiv štenećaka godinu dana ,a protiv leptospiroze samo 6 mjeseci što je vrlo bitno za obnavljanje imunosti pogotovo kod pasa koji se često kreću po močvarni, blatnjavim područjima, te lovačkih pasa i spasilačkih pasa.
DOBERMANSKI SINDROM TREŠENJA (TREMORA) GLAVE
Kod dobermana postoji mogućnost nasljedne bolesti tresenja glave koja je zbog veće učestalosti u dobermana nego u bilo koje druge pasmine i nazvana "dobermanskim sindromom tresenja glave".
Ovaj sindrom je jedan od mnogih koji su klasificirani u općeniti pojam tremora. Tremor se definira kao ritmički, oscilirajući, nevoljni pokreti svih dijelova tijela. Mnoge pasmine pogađa tremor čitavog tijela, no za dobermane, labradore i engleske buldoge karakterističan je samo tremor glave. Do tremora dolazi zbog zahvaćenosti mišićno-koštanog i živčanog sustava. Tremor cijelog tijela obično je rezultat abnormalnosti mozga, a naročito malog mozga. Uzroci mogu biti degenerativni, urođeni, upalni, posredovani imunitetom ili toksične prirode.
U dobermana klinički znakovi navedenog sindroma uključuju naglu pojavu trzaja ograničenih na područje glave. U većini slučajeva pokreti su gore-dolje, no ima slučajeva i u stranu. Psi se čine svjesni, ogovaraju na poziv i čine se potpuno normalnim za vrijeme epizode. Tremor obično prestaje sam po sebi nakon nekoliko minuta, a u nekih pasa se može trenutno zaustaviti odvraćanjem pažnje psa hranom ili igračkom. Ovo obično uspijeva!
Uzrok ovom sindromu nije poznat. Iako je moguća fokalna epilepsija, nesposobnost odgovora na antiepileptične lijekove opovrgava ovu teoriju. Sljedeće se spominju abnormalna ponavljanja radnje ili stava ili položaja vidljivih u nekim fazama šizofrenije u ljudi, no od svih navjerojatnija je teorija povezana sa patologijom malog mozga.
Dijagnostička procjena ne pokazuje nikakve abnormalnosti uključujući i neurološki pregled, pretrage krvi, analizu cerebralne tekućine. Još uvijek nije poznato učinkovito liječenje jer ovdje ne pomažu lijekovi koji se daju kod epi-napada. Oboljeli psi ne razvijaju neke dodatne neurološke poremetnje, a u većini slučajeva ovaj sindrom znatno ne narušava kvalitetu života psa. U nekih slučajeva problem nestaje sam po sebi s vremenom.
Kako može biti nekoliko uzroka ovoj pojavi u vašeg dobermana, ako se stanje nije smirilo, savjetujem vam da psa odvedete na pregled kod veterinara koji će na osnovu pregleda postaviti dijagnozu, te po potrebi preporučiti odgovarajuću terapiju.
UNUTRAŠNJI PARAZITI
TRAKAVICA
Trakavicom se pas može zaraziti bez obzira na starost, iako se bolest češce pojavljuje kod starijih pasa nego kod mlade štenadi. Trakavica ima životni ciklus koji se razvija u dva različita domaćina, a najčešće su to pas i pasje buhe, iako je u drugih vrsta prenosnik ovca.
Trakavice se mogu prepoznati kao « zrna riže « u izmetu, a sam pas vam može poslužiti kao pokazatelj jer prekomjernu pažnju posvećuje svom analnom otvoru.
Liječenje od pasje trakavice je jednostavno; moderni lijekovi protiv trakavice ne zahtjevaju uzdržavanje od jela prije doziranja, i veoma su učinkoviti uz veoma malo propratnih pojava (povremeno povraćanje).
Dobro bi bilo psa redovno preventivno liječiti protiv trakavice svakih šest mjeseci. Međutim prevencija ponovne infekcije zavisi o kontroli količine zaraženih buha u vašim prostorijama gdje pas boravi (kućica, boks, uzgajivačnica).
GLISTE
Gliste su praktično opšta pojava u štenadi . Mogu se prenositi direktno s psa na psa fekalnom kontaminacijom koju je gotovo nemoguće izbjeći.
Veliki dio štenadi zapravo se izlegne već zaraženo glistama koje se prenose preko majčine maternice. Nametnici koji latentno žive u tkivu ženke aktiviraju se hormonima koji nastanu tokom skotnosti, kruže u njenom krvotoku i prelaze na nerođenu štenad. To se može spriječiti korištenjem antihelminitika u ranoj fazi skotnosti kako bi se uništili crijevni nametnici u maternici ženke, ali taj tretman kao opšti proces mnogi ne primjenjuju.
Pravilan uzgoj podrazumijeva davanje lijeka štenadi u leglu prvi put s navršenih četrnaest dana starosti i ponavljanje svakih četrnaest dana sve do dva mjeseca, kada ujedno počinje i cijepljenje. Nakon što stigne u vašu kuću, štene bi trebalo redovno tretirati, već prema savjetu vašeg veterinara, a svake tri do četiri sedmice sve do šestog mjeseca života. U odraslih pasa povećava se stepen imuniteta na uzroke zaraženosti crijevnim nametnicima, pa im nakon šestog mjeseca nisu potrebni tako česti tretmani. Redovno pregledajte izmet, iako gliste nije uvijek lako opaziti u psećem izmetu.
Preporučuje se ćistiti psa deset dana prije svakog cijepljenja, a kasnije svakih četiri do pet mjeseci.
ČIŠCENJE OD CRIJEVNIH PARAZITA
Postoje lijekovi koji su istovremeno djelotvorni protiv običnih trakavica i glista. Ako se pse redovno tretira protiv nametnika, onda rizik gotovo i da ne postoji. Kod pasa se mogu pojaviti i ostale vrste crijevnih nametnika. Liječenje je lako, ali nije ih uvijek jednostavno otkriti i dignosticirati. Poavjetujte se sa svojim veterinarom, siguran put do dijagnoze i lijecenja. Lijek protiv crijevnih nametnika daje se oralno, i u takvom procesu obicno se koriste Prazinon plus, Pratol i sl. Meni se u praksi najboljim pokazao Vermox-oralna suspenzija(dati štenetu jako malu dozu tri dana, ujutro i uveče)
Doziranje ; Prazinon plus
Štenad i mali psi
0,5 – 2 kg - 1/4 tablete
2 - 5 kg - 1/2 tablete
5 - 10 kg - 1 tableta
Srednje veliki psi
10 - 20 kg - 2 tablete
20 - 30 kg - 3 tablate
Veliki psi
30 - 40 kg - 4 tablete
Trakavicom se pas može zaraziti bez obzira na starost, iako se bolest češce pojavljuje kod starijih pasa nego kod mlade štenadi. Trakavica ima životni ciklus koji se razvija u dva različita domaćina, a najčešće su to pas i pasje buhe, iako je u drugih vrsta prenosnik ovca.
Trakavice se mogu prepoznati kao « zrna riže « u izmetu, a sam pas vam može poslužiti kao pokazatelj jer prekomjernu pažnju posvećuje svom analnom otvoru.
Liječenje od pasje trakavice je jednostavno; moderni lijekovi protiv trakavice ne zahtjevaju uzdržavanje od jela prije doziranja, i veoma su učinkoviti uz veoma malo propratnih pojava (povremeno povraćanje).
Dobro bi bilo psa redovno preventivno liječiti protiv trakavice svakih šest mjeseci. Međutim prevencija ponovne infekcije zavisi o kontroli količine zaraženih buha u vašim prostorijama gdje pas boravi (kućica, boks, uzgajivačnica).
GLISTE
Gliste su praktično opšta pojava u štenadi . Mogu se prenositi direktno s psa na psa fekalnom kontaminacijom koju je gotovo nemoguće izbjeći.
Veliki dio štenadi zapravo se izlegne već zaraženo glistama koje se prenose preko majčine maternice. Nametnici koji latentno žive u tkivu ženke aktiviraju se hormonima koji nastanu tokom skotnosti, kruže u njenom krvotoku i prelaze na nerođenu štenad. To se može spriječiti korištenjem antihelminitika u ranoj fazi skotnosti kako bi se uništili crijevni nametnici u maternici ženke, ali taj tretman kao opšti proces mnogi ne primjenjuju.
Pravilan uzgoj podrazumijeva davanje lijeka štenadi u leglu prvi put s navršenih četrnaest dana starosti i ponavljanje svakih četrnaest dana sve do dva mjeseca, kada ujedno počinje i cijepljenje. Nakon što stigne u vašu kuću, štene bi trebalo redovno tretirati, već prema savjetu vašeg veterinara, a svake tri do četiri sedmice sve do šestog mjeseca života. U odraslih pasa povećava se stepen imuniteta na uzroke zaraženosti crijevnim nametnicima, pa im nakon šestog mjeseca nisu potrebni tako česti tretmani. Redovno pregledajte izmet, iako gliste nije uvijek lako opaziti u psećem izmetu.
Preporučuje se ćistiti psa deset dana prije svakog cijepljenja, a kasnije svakih četiri do pet mjeseci.
ČIŠCENJE OD CRIJEVNIH PARAZITA
Postoje lijekovi koji su istovremeno djelotvorni protiv običnih trakavica i glista. Ako se pse redovno tretira protiv nametnika, onda rizik gotovo i da ne postoji. Kod pasa se mogu pojaviti i ostale vrste crijevnih nametnika. Liječenje je lako, ali nije ih uvijek jednostavno otkriti i dignosticirati. Poavjetujte se sa svojim veterinarom, siguran put do dijagnoze i lijecenja. Lijek protiv crijevnih nametnika daje se oralno, i u takvom procesu obicno se koriste Prazinon plus, Pratol i sl. Meni se u praksi najboljim pokazao Vermox-oralna suspenzija(dati štenetu jako malu dozu tri dana, ujutro i uveče)
Doziranje ; Prazinon plus
Štenad i mali psi
0,5 – 2 kg - 1/4 tablete
2 - 5 kg - 1/2 tablete
5 - 10 kg - 1 tableta
Srednje veliki psi
10 - 20 kg - 2 tablete
20 - 30 kg - 3 tablate
Veliki psi
30 - 40 kg - 4 tablete
DEMODIKOZA
Demodikoza je kožna bolest u pasa koje je uzročnik grinja Demodex canis. Demodex species su grinje koje se normalno nalaze u dlačnim folikulima i lojnim žlijezdama svih domaćih životinja, a prekomjernim namnažanjem uzrokuju nastanak lezija na koži. Demodikoza se najčešće javlja kod pasa, a vrlo rijetko kod drugih životinja. Poznata su dva oblika bolesti: blaži (skvamozni) i teži (pustulozni). Ako je pustulozni oblik generaliziran, prognoza je vrlo nepovoljna.
Postoji i dobna i pasminska predispozicija za demodikozu. Tako se demodikoza češće javlja u mlađih jedinki i to kod čistokrvnih pasa (mops, šar pei, čau-čau, engleski i francuski buldog...), a najčešće se prenosi neonatalnim kontaktom. No, za nastanak bolesti važni su i predisponirajući čimbenici: slabija kondicija, virusne infekcije, te dob.
Navedeni paraziti se sa majke kontaktom prenesu na kožu šteneta u prvim danima života (smatra se kako je nemoguće da se odrastao pas zarazi ovom grinjom). Iz još nepoznatih razloga u nekih pasa se mijenjaju stanja na koži i organizmu a koja odgovaraju Demodex grinji za namnažanje i uzrokovanje opsežnih kožnih oštećenja.
Za razliku od Sarcoptes šuge demodikoza nije zarazna, znači, ne prenosi se na ljude ili druge pse osim sa majke na štenad.
Bolest je obično ograničena samo na neke dijelove kože, ali se može proširiti i po većim površinama tijela.
Kod mladih pasa ova bolest povezana je sa primarnim nedostatkom celularnog imuniteta, dok se kod odraslih životinja javlja sa metaboličkom poremetnjom (hipertireoidizam, hiperadrenokorticizam) ili ako primaju terapiju (glukokortikoidi, citotoksični lijekovi) koja oštećuje imunološki sustav.
Utvrđeno je da je bolest najčešća u pubertetu. Čini se da je ipak najznačajnija genetska predispozicija, jer je dokazano da se bolest pojavljuje nasljedno u pasa u kojih zakazuje imunitetni odgovor posredovanjem stanica.
Kod lokalizirane demodikoze vidljiva su manja područja koja su ljuskava i crvena, najčešće na licu ili prednjim nogama a obično se manifestira u štenaca u dobi od 3 do 6 mjeseci. Većina ovih slučajeva spontano prolazi kroz nekoliko tjedana. Preporuča se napraviti kontrolu nakon 4 tjedna. Povremeno se lokalizirana demodikoza može javiti i u odraslih pasa no još uvijek ne postoje adekvatni podaci o prognozi u odraslih pasa.
Generalizirana demodikoza zahvaća velika područja na tijelu. Najčešće se manifestira u dobi psa od 3 do 12 mjeseci. Može se javiti i upala lojnih žlijezda, a moguće su i sekundarne bakterijske infekcije. Liječenje može biti dugotrajno i skupo ali većina pasa se u potpunosti oporavi. Liječenje generalizirane demodikoze obuhvaća: šišanje dlake, uklanjanje svih krasta i krastica, kupanje u medicinskom šamponu za suzbijanje bakterijske infekcije svakim danom (najbolje do sada se pokazao Intervetov Taktic) i pored ovoga napraviti plan liječenja od nekih mjesec dana i odrediti dane za aplikaciju otopine za suzbijanje šugarca (amitraz, ivermektin) ,D-vitamina,te B-komplexa. Liječenje jeste dugotrajno, no ovaj način djelotvoran je u većine pasa. Drugi način je oralno davanje propisanog lijeka svakodnevno kroz nekoliko mjeseci. Kod generalizirane demodikoze bris kože bi se trebao raditi svaka dva tjedna dok dva uzastopna nalaza ne budu negativna, kada se terapija može prekinuti.
Stres ima veliki utjecaj na opsežnost demodikozom zahvaćenih promjena na koži. Kao stanovita preventiva stresa u pasa preporuča se slijedeće: ženke bi se trebale sterilizirati odmah nakon pojave i izlječenja demodikoze. Naime, ulazeći u spolni ciklus, hormoni ali i graviditet spominju se kao vrlo stresan doživljaj. Osim navedenoga, demodikoza je nasljedna i stoga se ne bi smjela prenositi na potomke. Zatim, pse bi trebalo hraniti hranom renomiranih proizvođača kako bi se izbjegli bilo kakvi problemi povezani s prehranom a samim time i pad imuniteta. Potrebno je provoditi redovitu kontrolu infestacije ektoparazitima (buhe i krpelji) jer mogu znatno pogošati kliničku sliku. Redovita vakcinacija ima veliku ulogu u redukciji stresa.
Liječenje demodikoze je dugotrajno, a preporuča se hrana bogata bjelančevinama sa što manje masnoća, te vitaminsko - mineralni dodaci.
Također se preporučuje uzimanje vitamina H (biotin) koji se još naziva zaštitnim faktorom za dlaku i za kožu i "Dermanorm kapsula" koje sadrže esencijalne masne kiseline koje su organizmu potrebne za izgradnju i razvoj zdrave kože i dlake.
LEPTOSPIROZA
Uzročnik bolesti je bakterija Leptospira interrogans, koja ima više podtipova. Ona je rasprostranjena po cijelom svijetu, a najčešće se nalazi na područjima sa alkaličnim tlima , u sezoni kada su tla topla i vlažna i kad ima obilja površinskih voda-češća je ljeti i u jesen. Leptospire su vrlo osjetljive na komercijalne dezinficijense i sušenje,a u vodi (osobito vodama stajačicama-barama i sl.) preživljavaju više tjedana. Izvori infekcije su bolesne životinje, kliconoše (životinje koje nisu bolesne, ali nose uzročnika u sebi i izlučuju ga mokraćom), životinje koje su preboljele infekciju, ali kratko vrijeme nakon preboljenja još izlučuje bakterije mokraćom (točnije pas izlučuje do 700 dana). Divlji glodavci, miševi i štakori su doživotni kliconoše i izlučuju leptospire mokraćom i tako kontaminiraju okolinu npr. travu, površinske vode, blatnjave terene… Psi se inficiraju leptospirama preko usne šupljine (tj. probavnog trakta) i preko kože putem ozljeda kada idu preko bara, valjaju de u takvoj bari (vodi) ili piju onečišćenu vodu. Jednom kad leptospire dospiju u organizam nastupa septikemija i oštećenje mišića, parenhimskih organa (bubrezi), te razaranje eritrocira (crvenih krvnih stanica). Bubrezi se oštećuju do te mjere da je mokraćom izlučuju uz bakterije i bjelančevine (što nije normalan nalaz), nastupa otežano mokrenje do prestanka izlučivanja mokraće te zadržavanje mokraće u krvi(uremija-urea u krvi). Najteže obole psi mlađi od godine dana.
Simptomi: bolest se očituje vrućicom (koja nemora biti jako izražena), povraćanjem, dehidracijom i uremičkim šokom. Povraćeni sadržaj i izmetnine mogu biti prožeti krvlju. Na vidljivim sluznicama (ustiju i kapaka) se vidi žutilo. Neugodan miris iz ustiju po mokraći nagovještava skoru smrt.
Dijagnoza i liječenje: dijagnoza se obavlja preko bakterioloških i imunoloških pretraga, s time da se bakteriološki može u prvim danima bolesti mikroskopiranjem krvi i dokazom bakterija iz krvi. Liječenje antibioticima: penicilinom koji je lijek izbora za pse. Daje se penicilin G u mišićje ili intra-venozno dva puta dnevno 2-3 dana i nastavlja se fenoksimetil-penicilinom idućih 10 dana. Kliconoštvo u bubrezima (da ne izlučuje mokraćom leptospire) se otklanja dihidrostreptomicinom. Uz ovu terapiju liječi se i simptomatski usmjereno na probavni i krvožilni sustav.
Prevencija: se obavlja imunizacijom polivalentnim cijepivom (cijepivo protiv psećih zaraznih bolesti-pučki )koje osim leptospire štite i protiv štenećaka. Imunost stečena ovakvom vakcinacijom traje protiv štenećaka godinu dana ,a protiv leptospiroze samo 6 mjeseci što je vrlo bitno za obnavljanje imunosti pogotovo kod pasa koji se često kreću po močvarni, blatnjavim područjima, te lovačkih pasa i spasilačkih pasa.
DOBERMANSKI SINDROM TREŠENJA (TREMORA) GLAVE
Kod dobermana postoji mogućnost nasljedne bolesti tresenja glave koja je zbog veće učestalosti u dobermana nego u bilo koje druge pasmine i nazvana "dobermanskim sindromom tresenja glave".
Ovaj sindrom je jedan od mnogih koji su klasificirani u općeniti pojam tremora. Tremor se definira kao ritmički, oscilirajući, nevoljni pokreti svih dijelova tijela. Mnoge pasmine pogađa tremor čitavog tijela, no za dobermane, labradore i engleske buldoge karakterističan je samo tremor glave. Do tremora dolazi zbog zahvaćenosti mišićno-koštanog i živčanog sustava. Tremor cijelog tijela obično je rezultat abnormalnosti mozga, a naročito malog mozga. Uzroci mogu biti degenerativni, urođeni, upalni, posredovani imunitetom ili toksične prirode.
U dobermana klinički znakovi navedenog sindroma uključuju naglu pojavu trzaja ograničenih na područje glave. U većini slučajeva pokreti su gore-dolje, no ima slučajeva i u stranu. Psi se čine svjesni, ogovaraju na poziv i čine se potpuno normalnim za vrijeme epizode. Tremor obično prestaje sam po sebi nakon nekoliko minuta, a u nekih pasa se može trenutno zaustaviti odvraćanjem pažnje psa hranom ili igračkom. Ovo obično uspijeva!
Uzrok ovom sindromu nije poznat. Iako je moguća fokalna epilepsija, nesposobnost odgovora na antiepileptične lijekove opovrgava ovu teoriju. Sljedeće se spominju abnormalna ponavljanja radnje ili stava ili položaja vidljivih u nekim fazama šizofrenije u ljudi, no od svih navjerojatnija je teorija povezana sa patologijom malog mozga.
Dijagnostička procjena ne pokazuje nikakve abnormalnosti uključujući i neurološki pregled, pretrage krvi, analizu cerebralne tekućine. Još uvijek nije poznato učinkovito liječenje jer ovdje ne pomažu lijekovi koji se daju kod epi-napada. Oboljeli psi ne razvijaju neke dodatne neurološke poremetnje, a u većini slučajeva ovaj sindrom znatno ne narušava kvalitetu života psa. U nekih slučajeva problem nestaje sam po sebi s vremenom.
Kako može biti nekoliko uzroka ovoj pojavi u vašeg dobermana, ako se stanje nije smirilo, savjetujem vam da psa odvedete na pregled kod veterinara koji će na osnovu pregleda postaviti dijagnozu, te po potrebi preporučiti odgovarajuću terapiju.
Demodikoza je kožna bolest u pasa koje je uzročnik grinja Demodex canis. Demodex species su grinje koje se normalno nalaze u dlačnim folikulima i lojnim žlijezdama svih domaćih životinja, a prekomjernim namnažanjem uzrokuju nastanak lezija na koži. Demodikoza se najčešće javlja kod pasa, a vrlo rijetko kod drugih životinja. Poznata su dva oblika bolesti: blaži (skvamozni) i teži (pustulozni). Ako je pustulozni oblik generaliziran, prognoza je vrlo nepovoljna.
Postoji i dobna i pasminska predispozicija za demodikozu. Tako se demodikoza češće javlja u mlađih jedinki i to kod čistokrvnih pasa (mops, šar pei, čau-čau, engleski i francuski buldog...), a najčešće se prenosi neonatalnim kontaktom. No, za nastanak bolesti važni su i predisponirajući čimbenici: slabija kondicija, virusne infekcije, te dob.
Navedeni paraziti se sa majke kontaktom prenesu na kožu šteneta u prvim danima života (smatra se kako je nemoguće da se odrastao pas zarazi ovom grinjom). Iz još nepoznatih razloga u nekih pasa se mijenjaju stanja na koži i organizmu a koja odgovaraju Demodex grinji za namnažanje i uzrokovanje opsežnih kožnih oštećenja.
Za razliku od Sarcoptes šuge demodikoza nije zarazna, znači, ne prenosi se na ljude ili druge pse osim sa majke na štenad.
Bolest je obično ograničena samo na neke dijelove kože, ali se može proširiti i po većim površinama tijela.
Kod mladih pasa ova bolest povezana je sa primarnim nedostatkom celularnog imuniteta, dok se kod odraslih životinja javlja sa metaboličkom poremetnjom (hipertireoidizam, hiperadrenokorticizam) ili ako primaju terapiju (glukokortikoidi, citotoksični lijekovi) koja oštećuje imunološki sustav.
Utvrđeno je da je bolest najčešća u pubertetu. Čini se da je ipak najznačajnija genetska predispozicija, jer je dokazano da se bolest pojavljuje nasljedno u pasa u kojih zakazuje imunitetni odgovor posredovanjem stanica.
Kod lokalizirane demodikoze vidljiva su manja područja koja su ljuskava i crvena, najčešće na licu ili prednjim nogama a obično se manifestira u štenaca u dobi od 3 do 6 mjeseci. Većina ovih slučajeva spontano prolazi kroz nekoliko tjedana. Preporuča se napraviti kontrolu nakon 4 tjedna. Povremeno se lokalizirana demodikoza može javiti i u odraslih pasa no još uvijek ne postoje adekvatni podaci o prognozi u odraslih pasa.
Generalizirana demodikoza zahvaća velika područja na tijelu. Najčešće se manifestira u dobi psa od 3 do 12 mjeseci. Može se javiti i upala lojnih žlijezda, a moguće su i sekundarne bakterijske infekcije. Liječenje može biti dugotrajno i skupo ali većina pasa se u potpunosti oporavi. Liječenje generalizirane demodikoze obuhvaća: šišanje dlake, uklanjanje svih krasta i krastica, kupanje u medicinskom šamponu za suzbijanje bakterijske infekcije svakim danom (najbolje do sada se pokazao Intervetov Taktic) i pored ovoga napraviti plan liječenja od nekih mjesec dana i odrediti dane za aplikaciju otopine za suzbijanje šugarca (amitraz, ivermektin) ,D-vitamina,te B-komplexa. Liječenje jeste dugotrajno, no ovaj način djelotvoran je u većine pasa. Drugi način je oralno davanje propisanog lijeka svakodnevno kroz nekoliko mjeseci. Kod generalizirane demodikoze bris kože bi se trebao raditi svaka dva tjedna dok dva uzastopna nalaza ne budu negativna, kada se terapija može prekinuti.
Stres ima veliki utjecaj na opsežnost demodikozom zahvaćenih promjena na koži. Kao stanovita preventiva stresa u pasa preporuča se slijedeće: ženke bi se trebale sterilizirati odmah nakon pojave i izlječenja demodikoze. Naime, ulazeći u spolni ciklus, hormoni ali i graviditet spominju se kao vrlo stresan doživljaj. Osim navedenoga, demodikoza je nasljedna i stoga se ne bi smjela prenositi na potomke. Zatim, pse bi trebalo hraniti hranom renomiranih proizvođača kako bi se izbjegli bilo kakvi problemi povezani s prehranom a samim time i pad imuniteta. Potrebno je provoditi redovitu kontrolu infestacije ektoparazitima (buhe i krpelji) jer mogu znatno pogošati kliničku sliku. Redovita vakcinacija ima veliku ulogu u redukciji stresa.
Liječenje demodikoze je dugotrajno, a preporuča se hrana bogata bjelančevinama sa što manje masnoća, te vitaminsko - mineralni dodaci.
Također se preporučuje uzimanje vitamina H (biotin) koji se još naziva zaštitnim faktorom za dlaku i za kožu i "Dermanorm kapsula" koje sadrže esencijalne masne kiseline koje su organizmu potrebne za izgradnju i razvoj zdrave kože i dlake.
LEPTOSPIROZA
Uzročnik bolesti je bakterija Leptospira interrogans, koja ima više podtipova. Ona je rasprostranjena po cijelom svijetu, a najčešće se nalazi na područjima sa alkaličnim tlima , u sezoni kada su tla topla i vlažna i kad ima obilja površinskih voda-češća je ljeti i u jesen. Leptospire su vrlo osjetljive na komercijalne dezinficijense i sušenje,a u vodi (osobito vodama stajačicama-barama i sl.) preživljavaju više tjedana. Izvori infekcije su bolesne životinje, kliconoše (životinje koje nisu bolesne, ali nose uzročnika u sebi i izlučuju ga mokraćom), životinje koje su preboljele infekciju, ali kratko vrijeme nakon preboljenja još izlučuje bakterije mokraćom (točnije pas izlučuje do 700 dana). Divlji glodavci, miševi i štakori su doživotni kliconoše i izlučuju leptospire mokraćom i tako kontaminiraju okolinu npr. travu, površinske vode, blatnjave terene… Psi se inficiraju leptospirama preko usne šupljine (tj. probavnog trakta) i preko kože putem ozljeda kada idu preko bara, valjaju de u takvoj bari (vodi) ili piju onečišćenu vodu. Jednom kad leptospire dospiju u organizam nastupa septikemija i oštećenje mišića, parenhimskih organa (bubrezi), te razaranje eritrocira (crvenih krvnih stanica). Bubrezi se oštećuju do te mjere da je mokraćom izlučuju uz bakterije i bjelančevine (što nije normalan nalaz), nastupa otežano mokrenje do prestanka izlučivanja mokraće te zadržavanje mokraće u krvi(uremija-urea u krvi). Najteže obole psi mlađi od godine dana.
Simptomi: bolest se očituje vrućicom (koja nemora biti jako izražena), povraćanjem, dehidracijom i uremičkim šokom. Povraćeni sadržaj i izmetnine mogu biti prožeti krvlju. Na vidljivim sluznicama (ustiju i kapaka) se vidi žutilo. Neugodan miris iz ustiju po mokraći nagovještava skoru smrt.
Dijagnoza i liječenje: dijagnoza se obavlja preko bakterioloških i imunoloških pretraga, s time da se bakteriološki može u prvim danima bolesti mikroskopiranjem krvi i dokazom bakterija iz krvi. Liječenje antibioticima: penicilinom koji je lijek izbora za pse. Daje se penicilin G u mišićje ili intra-venozno dva puta dnevno 2-3 dana i nastavlja se fenoksimetil-penicilinom idućih 10 dana. Kliconoštvo u bubrezima (da ne izlučuje mokraćom leptospire) se otklanja dihidrostreptomicinom. Uz ovu terapiju liječi se i simptomatski usmjereno na probavni i krvožilni sustav.
Prevencija: se obavlja imunizacijom polivalentnim cijepivom (cijepivo protiv psećih zaraznih bolesti-pučki )koje osim leptospire štite i protiv štenećaka. Imunost stečena ovakvom vakcinacijom traje protiv štenećaka godinu dana ,a protiv leptospiroze samo 6 mjeseci što je vrlo bitno za obnavljanje imunosti pogotovo kod pasa koji se često kreću po močvarni, blatnjavim područjima, te lovačkih pasa i spasilačkih pasa.
DOBERMANSKI SINDROM TREŠENJA (TREMORA) GLAVE
Kod dobermana postoji mogućnost nasljedne bolesti tresenja glave koja je zbog veće učestalosti u dobermana nego u bilo koje druge pasmine i nazvana "dobermanskim sindromom tresenja glave".
Ovaj sindrom je jedan od mnogih koji su klasificirani u općeniti pojam tremora. Tremor se definira kao ritmički, oscilirajući, nevoljni pokreti svih dijelova tijela. Mnoge pasmine pogađa tremor čitavog tijela, no za dobermane, labradore i engleske buldoge karakterističan je samo tremor glave. Do tremora dolazi zbog zahvaćenosti mišićno-koštanog i živčanog sustava. Tremor cijelog tijela obično je rezultat abnormalnosti mozga, a naročito malog mozga. Uzroci mogu biti degenerativni, urođeni, upalni, posredovani imunitetom ili toksične prirode.
U dobermana klinički znakovi navedenog sindroma uključuju naglu pojavu trzaja ograničenih na područje glave. U većini slučajeva pokreti su gore-dolje, no ima slučajeva i u stranu. Psi se čine svjesni, ogovaraju na poziv i čine se potpuno normalnim za vrijeme epizode. Tremor obično prestaje sam po sebi nakon nekoliko minuta, a u nekih pasa se može trenutno zaustaviti odvraćanjem pažnje psa hranom ili igračkom. Ovo obično uspijeva!
Uzrok ovom sindromu nije poznat. Iako je moguća fokalna epilepsija, nesposobnost odgovora na antiepileptične lijekove opovrgava ovu teoriju. Sljedeće se spominju abnormalna ponavljanja radnje ili stava ili položaja vidljivih u nekim fazama šizofrenije u ljudi, no od svih navjerojatnija je teorija povezana sa patologijom malog mozga.
Dijagnostička procjena ne pokazuje nikakve abnormalnosti uključujući i neurološki pregled, pretrage krvi, analizu cerebralne tekućine. Još uvijek nije poznato učinkovito liječenje jer ovdje ne pomažu lijekovi koji se daju kod epi-napada. Oboljeli psi ne razvijaju neke dodatne neurološke poremetnje, a u većini slučajeva ovaj sindrom znatno ne narušava kvalitetu života psa. U nekih slučajeva problem nestaje sam po sebi s vremenom.
Kako može biti nekoliko uzroka ovoj pojavi u vašeg dobermana, ako se stanje nije smirilo, savjetujem vam da psa odvedete na pregled kod veterinara koji će na osnovu pregleda postaviti dijagnozu, te po potrebi preporučiti odgovarajuću terapiju.